U razmaku od osam mjeseci ove godine prikazana su dva dokumentarca o liku i djelu Nikšićanina Miladina Šobića, kultnog jugoslavenskog kantautora koji je davne 1983. zbog obiteljske tragedije naprasno prekinuo karijeru usred snimanja trećeg albuma ‘Barutana ljubavi’ i nikad se nije vratio na muzičku scenu.
U produkciji RTCG, kao prva epizoda drugog serijala Muzička industrija, nastao je polusatni dokumentarac Dražena Baukovića naslovljen Miladin Šobić – albumi „Ožiljak“ i „Umjesto gluposti“. To je solidan televizijski zapis koji prati Šobićev životni put od prvih svirki u nikšićkim parkovima za ekipu iz škole do posljednjeg zabilježenog pojavljivanja u javnosti na uručenju Trinaestojulske nagrade 2016. godine. Dodjelom najvećeg priznanja u Crnoj Gori Šobićev kantautorski opus verificiran je kao nacionalno kulturno dobro, pa mu je Bauković pristupio s maksimalnim respektom.
Najveća vrijednost njegovog dokumentarca proizlazi iz toga što je uspio marljivo prikupiti gotovo sve sačuvane video zapise iz arhiva crnogorske i bosanskohercegovačke televizije, dosad uglavnom nedostupne za gledanje na YouTubeu. Nedostaje mu valjda samo TV snimka jednog od najranijih radova, neobične patriotske pjesme „Divna zemljo moja / Kupit ću ti bluzu novu“. Bauković je, naravno, unaprijed znao da neće dobiti intervju od Miladina Šobića jer to nije uspjelo nikome nakon povlačenja 1983., pa se oslonio na sjećanja i zapažanja nekolicine odabranih sugovornika. E, u tom je odabiru ipak morao biti konkretniji i potražiti neke pouzdanije svjedoke koji o Šobiću znaju puno više od drugih, poput njegovog kumpanja iz dubrovačkih dana Ibrice Jusića i najbližih suradnika na pločama „Ožiljak i „Umjesto gluposti“, vojvođanskog producenta Gabora Lengyela i multiinstrumentalista Hrvoja Tikvickog zvanog Badža.
Iz crnogorskog tabora svakako bi bilo interesantno čuti Dragana Bulajića, direktora podgoričke koncertne agencije Comfortably Numb, koji je 2014. priredio prvo i jedino hard copy reizdanje Šobićevih albuma. Pošto je drugi serijal Muzička industrija prije svega fokusiran na diskografiju možda je autor mogao istražiti kako je moguće da u prošle godine objavljenom box setu „60 godina festivala Omladina Subotica“, jubilarnom izdanju koje su zajedno odradili Multimedia Music, PGP RTS, Croatia Records i ZKP RTVS, u selekciji 154 pjesme kronološki poredane na 7 CD-a nema nijedne Šobićeve, iako su baš njegovi nastupi trajno obilježili Suboticu ’75 i ’76. Premda Dražen Bauković i RTCG povremeno štekaju na nekim detaljima, njihov dokumentarac je i dalje najkompletniji prikaz mitova i legendi o kralju Miladinu.
Drugi recentni rad na istu temu je 35-minutni niskobudžetni dokumentarac zeničkog muzičkog novinara Josipa Dujmovića, inače pouzdanog kroničara Indexa, autora njihove romansirane biografije „U inat godinama“. Naslov mu je poprilično nejasan „U čemu je tajna fenomena slave Miladina Šobića?“, koncept uglavnom promašen, a sadržaj nezanimljiv osim kratkog uključivanja Amire Medunjanin s nadahnutom interpretacijom pjesme „Od druga do druga“ i živog sjećanja zeničkog kantautora Zlatana Alispahića koji je opisao svoje davne susrete sa Šobićem. Dujmovićev najveći hendikep je u tome što nije nabavio ni sekundu arhivskog video materijala, a traljavim izborom sugovornika dobio je samo neumjereno fanovsko pretjerivanje o „jugoslavenskom Bobu Dylanu“.
Prije četrdeset i kusur godina Miladin Šobić bio je izvanredan pjesnik, vrhunski akustični gitarist i vokalni solist sjajno uklopljen u kolorit domaćih akustičara, a znatno manje podložan vanjskim utjecajima. Ponešto je dugovao šansonjerskoj tradiciji, a pošto je startao u doba najveće ekspanzije anglofonog akustičarskog folk rocka inspiraciju je svakako tražio i na toj strani.
Za njegov akustični solistički debi album najzgodnija bi bila usporedba sa slično koncipiranom Springsteenovom pločom „Nebraska“, ali tu se baš nikako ne može špekulirati o izravnom američkom utjecaju jer je „Ožiljak“ objavljen godinu dana ranije. Na drugom albumu „Umjesto gluposti“ Šobić je nekome mogao zazvučati kao Richard Thompson nakon razlaza s Fairport Convention. Međutim, na jugoslavenskoj pop rock sceni on se nametnuo kao vrlo respektabilan hitmaker, dok je Thompson tek desetak godina kasnije ušao na UK top 40 album chart.
Miladin Šobić rođen je 1956. u Nikšiću, a kantautorsku karijeru započeo je sredinom 1970-ih u Dubrovniku, gdje je došao studirati turizam. Da je ostao u rodnom gradu možda se ništa značajno ne bi dogodilo jer je Nikšić do kraja 1970-ih dao samo lokalni hard rock bend Osma sila, koji je poslije svirao kao predgrupa Riblje čorbe i Bijelog dugmeta na koncertima u Crnoj Gori. U Dubrovniku je već egzistirala živahna akustičarska scena koju su držali ibrica Jusić i duo Buco i Srđan. Od 1975. poznata faca u gradu bio je i Miladin Šobić pošto je cijeli dubrovački studentski dom pjevušio njegovu pjesmu „To sam ja“.
Devetnaestogodišnji brucoš ugrabio je neočekivanu priliku za snimanje singla u PGP RTB-u, ali to nije ispalo baš najsretnije. Dubrovački hit „To sam ja“ gurnut je na B stranu ploče, dok je za A stranu dobio ordinarni zabavnjak Aleksandra Koraća „Zazvoni zvono“ i pratnju revijskog orkestra, što definitivno nije odgovaralo njegovom senzibilitetu. Puno bolji dojam ostavila je kantautorska „Pjesma jednog usamljenika“ izvedena na festivalu Omladina ’75, pa je sljedeće godine opet pozvan u Suboticu.
U natjecateljskom programu osvojio je drugu nagradu žirija s pjesmom „Daj nam neba“, koja je poslije odabrana za otvaranje festivalske kompilacije Omladina ’76. No, sve ono što će doći kasnije zapravo je preciznije skicirala „Od majmuna mi nijesmo (Pjesma protiv rata)“ koju je izveo u off programu Subotice. Potom se vratio u Dubrovnik i par godina bio izvan fokusa javnosti, a onda se preselio u Sarajevo i svojim pjesmama dovoljno impresionirao glavnog urednika Diskotona Slobodana Vujovića da mu je odmah ponuđeno snimanje debi albuma bez standardne provjere sa singlovima.
Dok su se neki drugi mladi akustičari nabacivali slabo razumljivim poetskim metaforama Šobić je kroz svoje pjesme vješto provlačio autobiografske motive i studentske teme. Diskoton je za producenta ploče angažirao svestranog Gabora Lengyela, koji je došao u Sarajevo zbog studija na Muzičkoj akademiji i osnovao Tešku industriju. „Ožiljak“ je 1981. najprije oprezno otisnut u 15.000 primjeraka, ali je početna naklada jako brzo prodana zahvaljujući lokalnim radijskim hitovima „Stare novine“, „Kad bi došla Marija“, „Od druga do druga“ i „Džemper za vinograd“.
Šobić je sarajevske koncerte svirao u dvorani radničkog univerziteta Đuro Đaković i na Likovnoj akademiji, a za razliku od viđenijih predstavnika sarajevske pop rock škole njegovo glavno uporište nije bio Dom mladih na Skenderiji nego studentski dom Nedžarići. Tamo je imao najvjerniju publiku, studentice i studente iz provincije koji su ploču i kazetu „Ožiljak“ distribuirali po cijeloj Bosni i Hercegovini efikasnije od bilo kojeg trgovačkog putnika.
Ponešto se prodalo i u Crnoj Gori, međutim Šobićev debi album je slabije prolazio u Beogradu i nikako u Zagrebu, gdje su staromodni akustičari već bili potopljeni plimom Novog vala. Diskoton je imao drugačiju računicu jer je debitant Šobić bio jedan od njegovih najtiražnijih kantautora poslije Jadranke Stojaković i Kemala Montena, te je drugi album „Umjesto gluposti“ isplaniran s daleko većim ambicijama. Produkcija je opet povjerena Gaboru Lengyelu, a novi materijal snimljen je u njegovom subotičkom studiju Muzički atelje.
Lengyel je izgleda procijenio kako jednostavna kantautorska shema s prvog albuma „gitara + glas“ neće donijeti veći uspjeh, pa je u studijsku ekipu ubacio značajna sviračka pojačanja poput akademskog muzičara Hrvoja Tikvickog koji je imao dosta iskustva sa sarajevskom pop rock ekipom kao bivši član Ambasadora. Rezultat je bio na svaki način impresivan, makar to nije bio bolji album od prvijenca. Šobić je potpuno osvojio sve one krajeve u kojima se pankere još uvijek moglo vidjeti samo na televiziji.
U ljeto 1982. „Umjesto gluposti“ tjednima se držao na vrhu top liste albuma sarajevske obiteljske revije Ven. U Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sandžaku i manjim gradovima Srbije prolazio je bolje od „Filigranskih pločnika“ i na koncu je dogurao do platinaste tiraže. Šobić je napokon bio primijećen i u Beogradu, pa je 1982. snimio live session za Radio 202.
Na vrhuncu popularnosti, kad se očekivao treći album „Barutana ljubavi“, izgubio je sestru Šeherezadu koja je umrla od raka. U dubokom šoku povukao se iz javnosti i to je bio kraj njegove karijere. Da je završio u Jugotonu do danas bi fanovi imali na izbor barem tri reizdanja svakog albuma i još par kompilacija. Diskoton je, nažalost potpuno izgorio u sarajevskom ratnom požaru i zauvijek nestao s popisa izdavača. Pokojni Slobodan Vujović ipak je nekako uspio spasiti Diskotonov arhiv. Vjerojatno je iz tog izvora kasnije procurio materijal za piratsku kompilaciju „Kolekcija“ s fejkanim logom Diskotona koja se pojavila 1998. i dugo vremena bila jedino Šubićevo izdanje na CD-u.
Premda nikad nije bio zaboravljen, mnogima je bio nedostupan. Veliki fan Edo Maajka pokušao ga je kontaktirati za snimanje dueta na albumu „No Sikiriki“, ali nije uspio u tome. O mogućem Šobićevom kantautorskom come backu prvi je govorio Ibrica Jusić. Poslije se ta tema godinama provlačila kroz crnogorske medije praćena glasinama o snimanju povratničkog albuma u Beču ili navodnim pripremama za nastup na Budvanskom festivalu, ali nažalost je jedina potvrđena vijest bila ona da je Miladin Šobić 2013. pretrpio dosta gadan moždani udar.
Njegov nikšićki kompatriot Dragan Bulajić napokon je otklonio jednu od najvećih anomalija postjugoslavenske diskografije, preuzeo Šobićeve master trake prvog i drugog albuma, naručio remastering i regularno ih objavio na CD- koji se izvrsno prodavao na crnogorskim kioscima. Digitalno izdanje identičnog sadržaja pojavilo se na streaming servisima 2019. s etiketom (talijanskog ili španjolskog?) labela Lola Records. U međuvremenu je YouTube postao glavni poligon za Šobićev regionalni revival koji je očito neprolazan fenomen zahvaljujući odanim starim fanovima, ali i mladima koji tek otkrivaju njegovu muziku. Sve što je ikad snimio, za njih je evergrin.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
