Milan Mladenović – slijepa ulica grada Zagreba

A činilo se da će novo kulturno poglavlje u Zagrebu ići glatko…

Milan Mladenović

Najpoštenija stvar bi bila da onaj tko sagradi ulicu da je i imenuje i da tako ostane za vijek vjekova. No na Balkanu je moderna povijest puno puta do sada dokazala da aktualni moćnici i nisu nešto moćni neimari, već čudan soj ljudi opterećen preimenovanjem stvari, posebno postojećih ulica i trgova. Kao da je dovoljno samo zakucati na neko pročelje tablu s novim imenom da bi se dobio monumentalni osjećaj života u novom gradu ili da je time ispravljena neka Kriva Drina. U stvari to je samo argument da smo često nemoćnici u pameti potpuno izgubljeni u idealističkoj iluziji vlastite nemoćničke historije, ideološki raskoljenom napuhanom balonu naše vizije povijesti iskrivljenih činjenica i mahnitom traženju velikana tamo gdje ih uglavnom nije bilo.

Oni koji su u jednom periodu heroji, u drugom su izdajnici i zločinci. Takva zbrka je također argument da je naša povijest činjenično mutna i krhka, kao da je uvijek na stand-by-u da neki moćnik počne vitlati njome i jednima euforično pumpati krv u mozak, a drugima crnilo u oči. No opet i najglupljima je postalo jasno da naši mađioničari uglavnom imaju prazne šešire, pa je i puk snizio očekivanja spektakla i u toj igri, u kojoj nema nikoga da drekne da je kralj gol. Kao da su svi našli dovoljno zadovoljštine u prepucavanju oko toga kako bi se trebali nazivati postojeći trgovi i ulice.

Ta travestija traje valjda od 1918. i nije se smirila, eto skoro sto godina. Kad je pukla Austro-Ugarska valjalo je preko noći izbrisati sjećanje na sve te strane careve, kraljeve i grofove koji su stoljećima ovdje krčmili po svom, 1941. valjalo je preko noći izbrisati sjećanje na kraljevinu Jugoslaviju, 1945. valjalo je preko noći izbrisati sjećanje na NDH i fašizam, 1991. valjalo je preko noći izbrisati sjećanje na Jugoslaviju i socijalizam. No ispalo je da ovo posljednje brisanje sjećanja nije išlo tako glatko jer II svjetski rat kod nas nikad nije ni bio završen. Promijenilo je ime tako sve što je u sebi imalo revolucionarni ili partizanski predznak. Klatno je otišlo i dalje, pa je tako i ustaški pobočnik Mile Budak dobio svoju ulicu u Zagrebu. No Trg žrtava fašizma se nije dao izmjestiti, te je ubrzo vraćeno staro ime nakon burne reakcije onog dijela građana koji su držali novu Hrvatsku pravnim slijednikom socijalističke republike Hrvatske, a ne NDH (što neki i dan danas vjeruju), a zanimljivo je da Trg Maršala Tita nije diran ni u vrijeme najveće pomame za promjenom plavih ploča s natpisima ulica i trgova. Kao da se Tuđman potajno nadao…

Kad se sve zbroji, kontrarevolucija je uglavnom u metropoli skoro zatrla svaki trag revolucije kad se obrati pažnja na imena javnih prostora, a u nedostatku slavnih ličnosti iz prošlosti išlo se i u potpune bizarnosti. Jedna od njih je bio famozni Miškecov prolaz. Taj prolaz kraj nekadašnjeg raskošnog kina Balkan tj. današnje oronule Europe je do 1991. nosio naziv sestara Baković. Rajka i Zdenka Baković bile su antifašistkinje koje su se istaknule u svojoj borbi tijekom II svjetskog rata. Ta dva mlada i hrabra imena su pometena u HDZ-ovoj čistki imena, a gradsko vodstvo iz redova iste je tada odlučilo taj pitoreskni prolaz u centu nazvati po klošaru i pijancu koji se tamo često vrzmao i „koji je kak’ ti ostal’ u lepom sećanju jer je bil’ tak pristojan prema susedama“, pa je eto čovjek kojem ni ime nisu znali oni koji su se redovno spoticali preko njega svojim nadimkom skoro puna dva desetljeća ‘ukrašavao’ taj dio grada, sve do 2009. kad je prolaz ponovno preimenovan u Prolaz sestara Baković.

I sad dolazimo do posljednje „Rapsodije u plavim tablama“. Prije dva tjedna se činilo kako se neki pomaci u kolektivnoj svijesti događaju, jer nakon oho-ho godina su dva rokera, što će reći moderna umjetnika, po prvi put u povijesti ovog grada trebala dobiti svoje ulice. A to je ipak pomak, jer nije riječ o politički obojanom prijedlogu. Bar se nije tako činilo. Ispalo je da jest, iako su ti rokeri trebali dobiti ulice na zagrebačkom Jakuševcu poznatom po dvjema stvarima: smetlištu i sajmištu kraj smetlišta.

Jedan je Karlo Metikoš, a drugi Milan Mladenović. Dva rođena Zagrepčanina. Prvi je za života slavu stekao u Parizu, drugi u Beogradu. Po Metikoševoj ulici će valjda tandrkati kamioni puni smeća, a po Mladenovićevoj dugoj 180 metara samo ako neki novi vozač čistoće zaluta, jer je slijepa. Ta pustopoljina koja je nekad bila vojni inženjerijski poligon bivše kasarne Maršal Tito, a sad ‘ukrašena’ još jednim u nizu špeceraj-dućana, već su neki nadobudni mediji bili prozvali rock n’ roll kvartom. Nema što, pravi rock n’ roll, još samo nedostaje neki Miškec 21. stoljeća koji tamo tumara da upotpuni cijeli ugođaj. Dalje>>

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X