Prošle godine je stisnuo gas na autocesti introspektivne nostalgije singlom ‘Reno 4’ i ukrcao u njega instrumentarij pogonjen springstinovskim gorivom. Njime je Mile Kekin, frontmen Hladnog piva, najavio rad na svom drugom solo albumu u karijeri, koji je objavljen danas.
Navikli smo da je Mile Kekin ‘čudan svat’ na ovoj našoj sceni, frontmen našeg najvećeg i najpopularnijeg rock benda, koji i službeno drži koncertni rekord pred najvećim auditorijem u matičnom gradu, onog koji se dogodio na Jarunu prije deset godina pred oko 20.000 posjetitelja, a opet odan punk filozofiji s početaka karijere što je Hladno pivo dokazivalo i energičnim nastupima u KSET-u izvodeći materijal s prvih albuma.
Koliko je vraški teško balansirati 30 godina na vrhu u domaćim uvjetima, toliko je i neumitno da čovjek lako postane samo zupčanik u uspješnom i radišnom kolektivu, dok imperativi ispunjavanja uvjeta u zvuku i izričaju također lako uđu u sferu automatike. A Mile je ipak u duši panker koji i dalje duboko u sebi osjeća taj prvotni impuls marginalca sa zagrebačke periferije koji je za poputbinu budućnosti u svojoj mladosti imao samo snažnu želju za promijeniti svijet glazbom. Voli on svoj kolektiv, ali ga automatizam kao nusprodukt ubija.
Mile je, defakto, umjetnik. Morao je iskoračiti. Morao je opet zakoračiti na pucketavi led pod svojim nogama. Morao je preispitati sebe, onako javno, kako to umjetnici rade. Morao je ponovno pokušati uspostaviti sponu sa svojom generacijom, jer je od dogovječne uspješne spone sa sve mlađim generacijama očigledno primijetio da starih lica u publici ili odavno nema ili ih je jako malo, a Hladno pivo nije kolektiv za veliki eksperiment za koji se spremao od onog trenutka kad je ‘upalio motor svoje četvorke’.
Album „Kuća bez krova“ upravo je ‘pucketavi led pod nogama’, masivni komad onoga što se nekad karakteriziralo kao ‘adult orientated rock’, oliti rock za starije, veliki nostalgični trip utkan u zvuk glazbenih stilova kakvima Kekin sebe izlaže kad želi odmoriti dušu i ‘skine outfit’ frontmena Hladnog piva. Ako bi se trebala povući paralela s njegovim davnim solo iskorakom „Mile i Putnici“, taj album je više bila želja da se otisne u neke druge stilove čisto eksperimenta radi. „Kuća bez krova“ je pak njegov lijek za dušu. Jedan od onih albuma za koji nakon par pjesama osjetite da ga je autor morao tako napraviti ponajviše zbog samog sebe makar sve potonulo kao Titanic.
A opet, to nije bilo koji autor, to je Mile Kekin, čovjek spreman na velike stvari. Čovjek koji nije sebi dopustio da ta njegova nova „Kuća bez krova“ nema krov jer ga nije u stanju sagraditi, već stoga što sam nebeski svod treba biti njen krov. Ego trip? O da, ali bez ego tripa, čvrstog stava i upornosti se ništa pošteno ne može ni sagraditi. Uostalom, pitajte Hladno pivo. No, nije pobijedio ego trip, već pjesme. I tu leži razlika. Pjesme s generacijskim ključem u kojima i dalje tinja apatridska nepomirljivost spram onoga što su donijele godine koje su protekle dok smo u situaciji potpunog društvenog kolapsa.
U tom smislu Kekinove pjesme nimalo ne donose neki (dosadni) smiraj, već potmulu neizvjesnost koju svi osjećamo, a on ju majstorski uobličuje već s uvodnom i naslovnom „Kuća bez krova“, a nešto kasnije i u pjesmi „Atlas“. Naredna „Beton“ sineastično razvija priču iz mladosti u stilu nekadašnjeg generacijskog filma „Grlom u jagode“, stvarajući tako diptih nostalgičnog tripa u kombinaciji s već poznatim singlom „Reno 4“.
Neočekivani moment je količina ljubavne tematike na albumu, a Kekin koliki je romatik toliko je s druge strane i cinični realist. Njegova uglazbljena poezija u pjesmama „Konj“, „Samo moja“, „Takav par“ i „Tijana (u gluho doba)“ konstantno donosi te dvije sukobljene strane, ocrtavajući tako sklad-nesklad veza karakterističnih za sredovječnost; kad nije svaka trzavica razlog za prekid, kad karakteri skinu sve maske udvornosti i kad na neki neobjašnjiv način te razlike traže međusobni sklad koliko god da im to ne polazi za rukom.
U tom kontekstu „Tijana (u gluho doba)“ ispada nekako najbanalnija ponajviše zbog uvodog stiha „Tijana, opet me zoveš kad si pijana“, ali valjda i to spada pod onaj gore objašnjeni Kekinov imperativ da je to morao staviti, iako je vjerojatno u startu znao da će ga kritika razapinjati zbog toga. U neku ruku objašnjenje tog poteza kao da dolazi u narednoj, pretposljednjoj, „Zbogom tjeskobo“ u kojoj se obračunava s tim poznatim impulsom autocenzure i zakočenosti, tako karakterističnim za hrvatski mentalitet, kojem i on dakako pripada.
Najjači iskorak u tom smjeru predstavlja posljednja pjesma „Atlantida“ u kojoj je ugostio nikog drugog već Momčila Bajagića Bajagu. No „Atlantida“ je ujedno i pjesma s nedvojbeno najjače istaknutom pankerskom egidom, pa čuti Bajagu u takvom angažiranom kontekstu spada u nešto što se ni u snu nije moglo očekivati. Naravno još je luđa okolnost da je Bajaga ovog ljeta u Hrvatskoj ni kriv ni dužan ušao u fokus javnosti zbog suludih i orkestriranih zahtjeva za zabranama nastupa od strane raznih udruga proisteklih iz Domovinskog rata, pa u ovom trenutku objave albuma „Atlantida“ dođe kao novi Miletov šamar zadrtim klerofašistima poput akusične pjesme „Ja nisam vaš“ koju je prije dvije godine objavio na Youtubeu ( i koja se dakako nije našla na ovom albumu jer se ne bi nimalo konceptualno uklapala).
U glazbenom smislu, narativ je masno produkcijski otisnuti springstinovski štih, kotrlja se tu i blues i contry, ima i bljeskova celtic punka, ali i ‘kabaretskih valcer momenata’ od kojih se Kekin ne može odvojiti, jer je to dakako potpis koji je afirmirao i u matičnom Hladnom pivu.
„Kuća bez krova“ posjeduje sve elemente da na velika vrata uđe u hrvatski mainstream, posebice kad je riječ o radijskom eteru. I to je dakako dobro, jer Kekin se nije prilagodio toj mrskoj zvučnoj uravnilovci mediokriteta, već dolazi s očiglednom željom da u taj naš mainstream konačno uđe zvuk koji je tu odavno trebao biti. Jer, to je Mile Kekin. Il’ će biti velik k’o Čola, il’ ga neće biti.
Ocjena: 9/10
(Menart, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
