Mile Kekin je sinoć sve priznao na saslušanju u Močvari, ali nekima ni to nije bilo dovoljno.
Dojma sam da nema tog inspektora ili policijske postrojbe koji bi mogli izdržati saslušanje Mileta Kekina koje se odvilo sinoć u Močvari iz sasvim jednostavnog razloga, a to je temperatura grotla pakla koja se unutra razvila tijekom koncerta. Za tako nešto sposobni su očigledno samo Kekinovi obožavatelji koji su nakon više od sat i pol koncerta zdušno vikali: „Hoćemo još, hoćemo još!“ Kao da je nekim slučajem na tom „saslušanju“ propustio neke najvažnije detalje svoje glazbeno-životne priče koje je auditori propustio čuti. A nije.
Započeo je aktualnom „Ilicom i maricom“, zatim poput optuženika koji nema što skrivati, rekao: „Mislim da moramo otići do trenutka kad je politika ušla u moj život“, te otišao u glazbi i mislima u 1999. počevši s „Politkom“. Nastavio je s autopsihoanalizom svoje društvene neuklopljenosti još iz mladih dana kroz „Pravo ja“ i „Mojoj majici“ i onda progovorio o samopomoći u „Vjeruj u mene“.
U „Zubić vili“ je otvoreno zavapio o svojim zabludama kad je mislio da je Donald Trump samo prolazna pojava u dalekoj Americi, po kojoj zasigurno neće organizirati turneju u dogledno vrijeme, jer eto, nemreš Amerima pjevat da je Donald Trump Forest Gump.
Kao i svaki optuženik prolongirao je vapaj kroz „Takav par“ pod izlikom da mu je oduvijek trebalo samo malo slobode. Kao zabrinuti otac predmnijevao da će je u budućnosti za naše potomke biti još manje, jer mu se čini da mu je i dijete neuklopivo u društvene nam kalupe već sada i kao dokaz na saslušanju istresao i tekst pjesme „Mala“, a zatim progovorio i o recentnim prosvjetljenjima bivstva u bespućima interneta u „Ratniku svjetla“, u očekivanju linka koji od očajnika stvara pobjednika.
Nekom inspektoru ili policijskom službeniku bi tu vjerojatno već bilo dosta informacija za sklopiti psiho profil ovog „sumnjivca“, ali nema upornijeg isljednika od publike, jer publika hoće znati sve; od „Pjevajte nešto ljubavno“, preko „Samo za taj osjećaj“, do „Nježno đonom“, valjda i informacije koji je bio broj šasije Kekinovog prvog Renoa 4.
Činilo se da što je temperatura u Močvari bila viša (u danu koji je i službeno bio najavljivan kao vrhunac toplinskog vala i u svim nijansama od jarko to tamno crvene zacrvenjenim kartama Evrope), utoliko bolje za saslušanje.
A više ni hlađenje nije bilo problem – kome god je bilo vruće izašao bi na ugodno rashlađenih 33 stupnja celzijusevih na terasu Močvare – prava milina.
Naravno, shvatili se dosad. Nije bilo u pitanju nikakvo saslušanje u Močvari (kako je stajalo u klikabilnim najavama proteklih tjedana), već punokrvni koncert, jer naš Mile ne namjerava postati političar iako ga se provlači kroz kanalizaciju političkih skandala. On je i dalje glazbenik, jedan od naših najkarizmatičnijih frontmena, kojeg, eto, politika prati u stopu koliko god on to ne želi u svom životu.
„Saslušanje u Močvari“ bio je ustvari njegov čin spiranje te nagomilane političke ljage sa svoj lika i to djelom – onim iskonskim pankerskim činom poravnanja s publikom u istim uvjetima nagužvanog kluba i u „toploj kupki“ znoja pomiješanog sa sparinom. Onako kako to zahtijeva nepisano pravilo punka.
Ovaj predstavnik sedme sile koji se tamo zatekao na zadatku to je dobrim dijelom izdržao jer je shvatio da je to idealna prilika za testirati onog odnedavno popularnog mikro klima uređaja koji stavite oko vrata poput slušalica da vam po vratu pirka ugodni hladni vjetrić. Na početku koncerta je prva brzina puhanja bila sasvim dovoljna da se izgubi osjećaj da ste u dozlaboga zaparenom prostoru. Za pet minuta već je bila potrebna maksimalna, treća, brzina, ali nakon petnaestak minuta ste svjesni da bi vam jedino moglo pomoći neko od onih fikcijskih rashladnih odijela koje nose žitelji pustinjske planete Dine.
Naravno da Kekin i njegov mlađi prateći bend nisu imali nikakve slične novotarije po sebi. Sjetih se u tim trenucima i one urbane legende o Štuliću koji je nakon koncerta izlio punu čizmu znoja kad sam vidio kako se basisti znoj slijeva preko tenisice. Kekin je bio kompletno u vodi, ali taj njegov „megafonski“ glas nije odavao znake iscrpljenosti iz pjesme u pjesmu. Valjda je to taj osjećaj kad si panker u duši.
Možda bi Mile htio da punk izađe iz njega, da kao mnogi pjevači njegove dobi i slave pažljivo biraju pozornice koje ih neće pretjerano iscrpiti i baciti u nokdaun. Ali izgleda punk ne može izaći iz njega, posebno kad ga politika cijeli život prati u stopu. Jučer je baš ta uzavrela Močvara bilo to mjesto gdje ga politika nije mogla pratiti, već samo odana i fantastično fanatična „hoćemo još“ ekipa i tu i tamo neki novinar koji je preživio da to može ispričati.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
