Mamutskim koncertom u Šubićevoj, bivši frontmen Hladnog piva i njegov novi bend stavili su točku na ‘i’ izrazito isrpljujuće turneje ‘Soundtrack za život’.
Sutra će biti dvije godine otkako je Mile Kekin singlom “Mala”, po mom mišljenju njegovom najljepšom pjesmom karijere, lansirao svoje treću plovidbu u solo vode, nakon što se na početku stoljeća nakratko odvojio od svog matičnog punk rock sastava Hladno pivo i naglasio svoju kantautorsku stranu u projektu Mile i putnici na albumu “U dva oka”, te slično ponovio 2018. s albumom “Kuća bez krova” nakon što je Pivo dalo ono što će se pokazati njihovim posljednjim albumom “Dani zatvorenih vrata”.
Moglo se i ranije uvidjeti da bend ne daje najbolje od sebe i da su ostali članovi Miletu postali teret jednak kao i on njima, s obzirom da je frontmen težio širenju glazbenog spektra i utjecaja, a ostatak benda žudio za čvršćim zvucima s početka karijere, pa se dogodio i očekivani konačan split u kojem, srećom, nismo dobili dva Hladna piva kao što imamo dva Prljava kazališta (za čije grijehe mi te kazne plaćamo?), već su frakcije dogovorno podijelile svoj katalog: bend će pod imenom Savršeni marginalci svirati punk nostalgiju s prva tri albuma, a Mile će se poslužiti ostatkom svog repertoara u bendu, istovremeno promičući i stari i novi solo materijal.
U izvedbu tog plana Kekin je prvo krenuo s triom koji su uz njega činili producent i gitarist Mark Mrakovčić i klavijaturist (i gitarist) Danko Krznarić, a zatim je proširio sastav dodajući u postavu Andriju Lazu na harmonici, Viktora Slamniga na basu i Marija Petrinjaka na bubnju, te je u toj postavi snimljen album Nježno đonom i otpočeta turneja Soundtrack za život u sklopu koje su posjetili gotovo svaku zabit u zemlji i susjedstvu i pretvorili se u jedan od najradišnijih bendova scene.
Upravo danas prošla je godina dana otkako se Miletov putujući cirkus zaustavio i u zagrebačkom Vintage Industrial Baru gdje je koncert snimljen i objavljen početkom 2024. pod imenom “Soundtrack za život (Live at Vintage)”, nakon čega je šestorka jahala cestu bez prestanka, da bi sinoć, evo, vratili konje nazad u štalu našeg glavnog grada, ovaj put u trostruko veću Tvornicu kulture.
Sinoćnji koncert bio je neka vrsta počasnoga kruga, veliko maratonsko finale s obilnom setlistom iz svih faza Kekinovog djelovanja na sceni, još tamo od ranih devedesetih, pa sve do dana današnjeg i Mile je dokazao ono što znamo, da je vlasnik jedne od najšarenijih pjesmarica u zemlji, da je okupio bend koji je sposoban i voljan pratiti njegov razvojni put, ali i to da je prisiljen sve više posezati za materijalom Hladnog piva jer publika to izgleda i dalje najviše voli.
Nastup je otvorio sa singlom “Ratnik svjetla” s novog albuma, za koju sam prethodno ustvrdio da mu nije najsvjetliji trenutak, ali je na live albumu doživjela vrlo zanimljiv aranžman. Ako je i sinoć izvedena u istoj verziji, to nisam tako doživio budući da sam još tražio najpovoljnije mjesto za praćenje koncerta. Uvodni dio seta se općenito oslanjao na aktualno izdanje s povremenim zahvaćanjem završne porcije kataloga Piva (“Mojoj majici”, Pravo ja”), dok su se od novih pjesama isticale “Što će reći ljudi” i “Zubić vila” koja je ponovno aktualizirana vraćanjem Donalda Trumpa u Bijelu kuću.
“Ovo je pjesma iz mladih dana kad sam još mislio da od politike mogu pobjeći u bračni krevet”, našalio se Mile najavljujući “Politiku” misleći pritom, naravno, na činjenicu da je oženio političarku, još k tome i aktualnu kandidatkinju za predsjednicu. Nakon toga uslijedio je i jedan načelno ljubavni blok Hladnog piva sa “Supermanom”, izrazito lijepom “Jednim osmijehom” i “Vjeruj u mene”, prije nego što se okrenuo prethodnom solo izdanju “Kuća bez krova” s kojeg je probrao “Beton” (“pjesmu o traumama iz djetinjstva,” kako ju je najavio), “Takav par” i “Atlas”.
Redale su se onda veće i manje uspješnice Piva poput “Sreće”, “Na ovim prostorima” i “Frizerske” kojoj je dodan neki novi polet i energija, a “Mala” mi je još jednom gotovo izmamila suzu u kut oka svim očevima u publici koji doma imaju takve “male” koje ne stanu u nikakve okvire. Na pozornici se povremeno pojavljivao i Stanko Kovačić, dežurni čelist domaće scene, a kako se broj izvedenih pjesama približavao dvadesetki, čovjek bi pomislio da je odsvirano već sasvim dovoljno pjesama za jedan koncert. No čovjek bi se prevario, jer bili smo tek na pola puta.
Nakon što su odsvirali “Trening za umiranje” (bez Darka Rundeka), Mile je odjenuo svoju staru kožnatu jaknu iz razdoblja “Džinovskog” i u jednom bloku odselio u teritorij “Savršenih marginalaca” pjevajući prvo “Ne volim te”, a onda izbor favorita naših mladosti s prvog albuma “Princeza”, “Fur Immer Punk” i “Pjevajte nešto ljubavno”. No, očito je da aktualni bend nije namješten na punk postavke, a osim toga Kekinovo mučenje s brzinom samo je dodatno naglasilo koliko dobro taj posao odrađuje Krmpa iz Deafness by Noize koji je uletio na Miletovu pjevačku poziciju u Marginalcima.
Da ne nabrajamo cijelu setlistu od gotovo četrdeset pjesama, izdvojimo segment s albuma “U dva oka” koji je obilježilo gostovanje Ivanke Mazurkijević na singlu “Maslina” te “Dolje je bolje” ili mračno upozorenje o obiteljskom nasilju “Šamar” s istoimenog albuma s kojeg su izvedeni i hitovi “Zimmer Frei” i “Samo za taj osjećaj”. Regularni dio seta zatvoren je nakon 35 pjesama s “Reno 4”, ali ni to nije bilo dovoljno, pa je, naravno, uslijedio i bis, a bend i dalje nije pokazivao znakove umora.
Ne bi bilo zgodno dovršiti report a da ne spomenemo i predgrupu, izdanak Superval generacije Smrdljive Martine koji su možda bili zaslužni i za dovođenje jednog dijela (donekle iznenađujuće) prilično brojne mlađe publike u Tvornicu. Bend je osigurao rijetku priliku da na pozornici gledamo mladića u odijelu s kravatom pored drugog koji svira u rozom kostimu nekakvoga zeca ili kakve slične životinje.
Njihova glazba jednako je kontradiktorna kao i spomenuta scenska dihtomija, pa učas zvuče kao da su odrastali istovremeno slušajući ploče Atomskog skloništa i Pankrta, da bi zatim pomislio da su fanovi Pearl Jama. Ili možda Kissa? Potpuno oprečne glazbene poruke možda su zbunile dinosaura poput mene, ali klinci ih sviraju sasvim neopterećeno, grabe iz svake košare s istim entuzijazmom i gotovo sigurno ih boli briga za mišljenje tamo nekih ljudi iz drugih vremena. I to je kul. Možda upravo u tome leži budućnost alternativne glazbe.
Ipak, ono po čemu ćemo pamtiti večer bit će Miletova velika proslava zatvaranja jednog zasigurno napornog turnejskog poglavlja karijere. Po Tvornici koja je bila sasvim puna (premda ne i rasprodana) i raspoloženju publike koje je konstantno bilo na zavidnoj razini, sudeći po entuzijazmu s kojim su pjevane čak i najnovije pjesme s repertoara.
Unatoč tome svemu, ja sam se ipak našao u svojevrsnom raspoloženju nostalgije za zlatnim danima Hladnog piva i pomalo žalio sudbinu koja je bend koji sam kao klinac toliko volio, naprasno razdvojila. Većinu koncerta neuspješno sam tražio prave riječi da opišem taj neki emotivni raskorak koji sam osjećao od njegovog početka, a onda ih je umjesto mene pronašao sam Mile na pozornici izvodeći pjesmu posvećenu “malim” ljubavima, “Ranjeni i ludi”: “Možda to nije to, ali nije ni loše.” I što reći? Još jednom sam morao skinuti kapu pred umjetnikom koji je sposoban za tako preciznu autodijagnozu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
