Mlađahni sastav koji je za svoj solo projekt okupio bubnjar M.O.R.T.-a mogao bi, kad natuče koji kilometar iskustva i izbrusi stil koji itekako ima potencijala, postati jednim izdankom alternativne scene za koji nismo ni znali da nam je trebao.
U vječnoj baraži nove glazbe koja nas konstantno zapljuskuje sa sviju strana u suvremeno doba, ni mi na Ravno do dna ne stižemo uvijek sva izdanja pokriti recenzijama, a jedan takav slučaj nažalost bio je lani s kantautorskim prvijencem Mile Mijača “Moramo pričati” objavljenim najesen za Dostavu zvuka. Odlučili smo tako tu nepravdu barem malo umanjiti odlaskom na njegov prvi zagrebački koncert u malom pogonu Tvornice kulture.
Za početak vjerojatno ne škodi istaknuti da je Mile, naravno, javnosti najpoznatiji kao čovjek za bubnjevima sinjske odmetničke četvorke M.O.R.T., a u svom solo projektu preuzima centralnu poziciju pred mikrofonom s akustičnom gitarom u rukama i pjeva neke pjesme koje možda ne nalaze mjesto u grubljoj estetici njegovog matičnog sastava.
Kad je album izišao prije gostovanja u našoj radijskoj emisiji bio me pitao u koji bih žanr svrstao glazbu koju svira, a ja, iskreno govoreći, nisam imao pametan odgovor na to pitanje, osim možda da je primjetno određeno naslanjanje na tradiciju neke izravnije i sirovije glazbe kakva se slušala u minulim vremenima YU rocka. Stoga je dodatan razlog za odlazak na sinoćnji koncert bio malo detaljnije otkriti viziju iza pjesama s “Moramo pričati” kad budu predstavljene u bendovskim aranžmanima, a ionako znamo da se glazba najbolje ocjenjuje kad je prezentirana s pozornice.
Također je bilo zanimljivo vidjeti kako će novosastavljeni bend koji promovira album od deset pjesama u trajanju pola sata ispuniti cjeloverčernji program uživo. “Cijeli album, koja nova pjesma i ‘Krivo je more'”, šalili smo se kolega i ja predviđajući ono što bi nas moglo očekivati. Dobro, “Krivo je more” nisu odsvirali, iako se – htio to Mijač priznati ili ne – preko jedne od neobjavljenih pjesama (“Samo pusti”) bez problema može pjevati melodija tog vječnog evergrina s jadranskih plaža. Ipak, Mile i bend uspjeli su napuniti setlistu s čak 18 (!) pjesama, od kojih su uz one s albuma neke, kako kaže, izvučene iz naftalina, a neke sasvim nove koje će naći mjesto na njihovom sljedećem izdanju.
Nastup su otvorili sa “Sam sa sobom” koja je odmah upićivala da live bend proširuje glazbu s albuma čvrstim stompom i violinom koji njihovu glazbu vuku u smjeru nekog mračnijeg countryja izvedneog s furioznošću punka. Taj smjer podsjetio me više puta tijekom večeri na slučaj kad je slično Mijaču njegov imenjak Mile Kekin istupio iz svog matičnog benda i s Putnicima objavio album “U dva oka” koji je također, a pogotovo na naslovnoj pjesmi, gonio sličan western zvuk.
U prvom singlu “Kroz sutra” pojačan je dojam vojničkoga marša, a zatim smo čuli i prvu od pjesma s nadolazećeg albuma, “Tiho, da ne uplašimo sve”. Nitko od četrdesetak ljudi u publici ni sinoć nije uspio pogoditi o kojem je gradu riječ u pjesmi “Svaki dan”, pa smo se posvetili slušanju dviju “predalbumskih pjesama”, “Molitvi” i “Ne smij se” koja barem po nazivu zvuči kao naličje M.O.R.T.-ove pokemonske balade “Samo se ti smiji”.
“Jedina” je uživo pojačala kabaretski prizvuk studijske verzije, dočim su s “O slobodi”, svojom najnovijom pjesmom, potpuno zašli u country vode i dali naslutiti da bi upravo takav mogao biti stil kojemu će se na svom narednom izdanju priklanjati. Moram priznati da me to pomalo iznenadilo, ali na vrlo ugodan način, budući da smatram kako je upravo to niša u kojoj bi Mijač i ekipa mogli doista zablistati, sudeći prema onome čemu smo sinoć svjedočili.
Od neobjavljenih pjesama stvari čuli smo još i “Dnevnik rokenrola”, te “Najtišu” od koje je tiša bila “Mora da sanja” pri čijoj je izvedbi Mile postao prilično emotivan. “Vi plačete, ne plačem ja,” rekao je na kraju kanda doista obrisavši suzu s oka. Bis nije bio potreban nakon što je gusti set završen albumskom “Kad bi bio”, pa je umjesto toka uslijedilo fotografiranje i druženje s fanovima koji će se nekad tim slikama možda hvaliti kako su pristvovali Mijačevom prvom solo nastupu.
Zvuk u Tvornici bio je, nažalost, u glasnijim dionicama standardno manjkav pa se u nadglašavanju bubnja koji mlati mladi Antonio Strižić sa zvukom ostatka benda ponovno dogodilo to da su glavni vokali, kao i violina Klare Pehar koja ovom bendu daje onaj prijeko potrebni X faktor, ponekad ostajali suviše utopljeni u buci.
Mlađahni sastav koji upotpunjuju basist Luka Siničić i odlični lead gitarist Patrik Zelenika mogao bi kad, natuče koji kilometar iskustva i izbrusi taj country punk stil koji itekako ima potencijala, postati jednim izdankom alternativne scene za koji nismo ni znali da nam je trebao. “Jel’ da da nam treba bendžo?” upitao je Mile u jednom trenutku s bine. Da, to bi bilo sjajno.
Mile i bend večeras sviraju u koprivničkom FUNK-u, a zatim idu Kod Pape. Ne onog koji je jučer izabran u Vatikanu, već u kultnu pizzeriju u Benkovcu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
