Nakon što je krajem prošle godine objevljena kolekcija ‘Miles ’54’ koja je poslije sedamdeset godina okupila sve snimke koje je Miles Davis snimio za Prestige Records 1954., niz se sad nastavlja logično i s ‘Miles ’55’.

Poznavatelji glazbenoga puta Milesa Daivsa, a takvih ima mnogo budući da je riječ o vjerojatno najcijenjenijem imenu u povijesti jazza, znaju da je 1955. godina bila izrazito bitna u njegovoj karijeri. To je godina kad je u srpnju s 29 godina odjeven u “belo džez odelo” eksplodirao na svom nastupu u sklopu Newport Jazz Festivala na temelju kojeg je potpisao ugovor s Columbia Records što će označiti početak zlatnog razdoblja od dva desetljeća tijekom kojih će još nekoliko puta vlastoručno promijeniti povijest jazza i glazbe kao takve.
To je godina kad će osnovati sastav koji će uz njega činiti Sonny Rollins na tenor saksofonu, Red Garland na klaviru, Paul Chambers na kontrabasu i Philly Joe Jones na bubnjevima. Kad Rollinsa zamijeni mladi John Coltrane, bend će postati poznat kao Prvi veliki kvintet Milesa Davisa. Taj sastav započet će s radom na prvom albumu za Columbia Records, “Round ‘Bout Midnight” koji će izići dvije godine kasnije, ali prije toga Davis će biti pod ugovorom za Prestige čije će uvjete morati ispoštovati prije nego izađe njegov devitantski uradak na većoj etiketi.
Ali, ne treba žuriti, priča o Velikom kvintetu dolazi tek na kraju ovog osvrta. Priča o glazbi koju je Miles snimao 1955. počinje i prije njegovog nastupa na Newportu, u kućnom studiju Rudyja Van Geldera u Hackensacku u New Jerseyju, gdje će se uglavnom i sve najzanimljivije stvari u povijesti jazza odvijati. Počinje sa nastankom onoga što će u knjige ostati upisano kao prvi dugosvirajući iliti dvanaest inčni Davisov album, “The Musings of Miles” koji čini prvu trećinu novoobjavljenog seta.
“The Musings of Miles” ove je godine već dobio i svoje samostojeće reizdanje koje još nisam imao priliku čuti na vinilu, ali oni koji znaju kažu da je remasterirani zvuk na “Miles ’55” bolji od svih dosadašnjih izdanja, te opisujući ga kažu da zvuči kao da bend svira u vašoj sobi dodajući da gotovo mogu osjetiti i dim Rudyjevih cigareta koje je pušio dok ih je snimao. Moje uši nisu toliko profinjene, ali slažem se da zvuči odlično.
Od kompozicija s ovog albuma najčešće se izdvaja standard “A Night in Tunisia” Dizzyja Gillespieja koju Miles i bend izvode vrlo dobro, ali u njihovom opusu neće biti upisana kao posebno upamćena, za razliku od onih mnogih drugih džezera. Tu su i dvije kompozicije iz pera velikog brodvejskog i pop kompozitora Arthura Schwartza, “I See Your Face Before Me” i “A Gal in Calico”, ali i dvije Davisove autorske skladbe, “I Didn’t” koja otvara ovo izdanje, te “Green Haze” koja potvrđuje Milesovo stasanje u ozbiljnog i autora i svirača nakon nekoliko godina stagnacije prouzročene ovisnošću o heroinu.
“The Musings” je, osim po činjenici da je prvi pravi Davisov album, značajan i po činjenici da na njemu uz Milesa sviraju još i pijanist Garland i bubnjar Jones koji će, kako smo vidjeli postati dijelom Prvog velikog kvinteta, ali prije toga će se morati dogoditi još jedan session na kojemu neće biti nikoga od njih. Prestige je, naime, znao okupljati svoje “all star” sastave za zajedničke albume – jedan takav upravo je reizdan usopredno s “Miles ’55”, a riječ je o sessionu koji su predvodili John Coltrane, Frank Wess i Paul Quinichette, a objavljen je 1958. kao “Wheelin’ & Dealin'” – a u ovom je slučaju Davisa upario sa slavnim vibrafonistom Miltom Jacksonom, a glazba koja je snimljena bit će objavljena pod nazivom “Quintet/Sextet”.
U glavnini riječ je o kvintetu koji uz Jacksona i Davisa još čine pijanist Ray Bryant, basist Percy Heath i bubnjar Art Taylor, a sastav se proširuje u sekstet kad im se na vlastitim kompozicijama “Dr. Jackle” i “Minor March” pridružuje i treća zvijezda, alt saksofonist Jackie McLean. Njegove dvije kompozicije ujedno su i najbolje u ovom izboru, premda mnogo ne zaostaje ni Bryantova “Changes”.
Ipak, na “Miles ’55” je najbolji posljednji disk, onaj koji sadrži glazbu objavljenu na albumu naslovljenom jednostavno “Miles”, a koji služi kao službeni prvijenac Davisovog Prvog velikog kvinteta. Kao što je slučaj i kod “The Musings of Miles”, i ovdje je riječ o izboru pjesma koji se uglavnom sastoji od obrada pop i jazz standarada – u ovom slučaju autori su također veliki prethodnici ili suvremenici kao što su Duke Ellington (“Just Squeeze Me”) ili pak bebop/hard bop legenda, saksofonist Benny Golson (“Stablemates”).
Do tog izbora navodno je došlo kako bi bend mogao bez mnogo proba (koje su se naplaćivale) ući u studio i snimiti ploču sa što manje grešaka i ponavljanja, što zvuči prilično smiješno kad znamo da će već naredne godine ovo postati jedan od najboljih jazz sastava u povijesti. No, bitno je napomenuti i da će jedina Davisova autorska pjesma koju će kvintet snimiti na ovom sessionu, “The Theme”, uskoro doista postati Milesovom temom kojom će u bilo skraćenom ili dužem obliku redovno zatvarati svoje koncerte u narednim godinama. Izdvaja se i nježna “There Is No Greater Love” na kojoj, za razliku od ostatka glazbe s ovog sessiona, ne sudjeluje Coltrane.
Kao što smo spomenuli na početku tektsa, Davis je potpisao ugovor s Columbiom, ali bio je pod ugovorom za još čak četiri albuma za Prestige. Naredne godine vratit će se s ovim kvintetom još nekoliko puta kod Van Geldera i u svega par mjeseci snimiti sav potreban materijal da izvrši svoje dužnosti, a koji će Prestige nastavljati sporadično objavljivati kao albume redom “Cookin'”, “Relaxin'”, “Workin'” i “Steamin’ with the Miles Davis Quintet”. Ako nas nakon “’54” i “’55” očekuje i “’56” (a trebao bi), bit će to još i veća i bolja kolekcija od svoje dvije prethodnice.
(Craft Recordings / Concord, 2025.)