Priča iza albuma ‘Hazarske’ uistinu je jedinstvena. Riječ je o pjesmama koje je Miloš Zubac odabrao iz zbirke svog oca Pere Zupca ‘Hazarske pjesme’ koja je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća političkom odlukom povučena iz prodaje i javnog opticaja i od koje je ostao samo jedan otisnuti primjerak, dakako onaj koji je pripadao Peri, a potom i Milošu.
S albuma „Hazarske“ šest uglazbljenih pjesama nose stihove Pere Zubca, jedna pripada Milošu, a jedna hrvatskom kantautoru Ivanu Škrabi, inače velikom prijatelju ovog srpskog umjetnika. Za zvučnu sliku zaslužan je Milovan Đuđić, Milošev suradnik iz benda Prkos Drumski, a njemu pripada i odjavni instrumental „Čergarska (Mej)“. Đuđić je vjerojatno i glavni razlog zašto „Hazarske pjesme“ u najvećoj mjeri odišu bluesom (ali ima tu i upliva i u indijsku glazbu i neke popularne motive američke glazbe s početka XX stoljeća, kao i prigušenog rocka u stilu Pink Floyda), obzirom da je na glasu kao jedan od najboljih blues gitarista s ovih prostora. On je odsvirao gotovo sve žične instrumente na albumu, cijeli spektar njih, čime je uspješno proveo liriku kroz zvučne predjele možda najviše u stilu jednog Rya Coodera.
Stihovi Pere Zupca dakako duboko su uronjeni u balkansku životnu problematiku, često izravno i često grubo i ogoljeno, onako kako narod zna biti grub i izravan u ophođenju. Uokviriti takvu liriku u blues pomalo je luckast čin, no na neki način time se cijela stvar dodatno produbila. Razlog tome leži i u vokalnoj izvedbi Miloša Zupca. On se ne doima pjevačem u pravom smislu te riječi, više je pisac / pjesnik koji je dikciju usavršio na drugi način scensog izvođenja nego uz glazbu, ali njegov osjećaj za dramatiku izgovorenog, što često odstupa od pjevačkih gabarita, unosi originalnost. Nešto poput Damira Avdića kojeg je popustio gnjev, ali ne gubi fokus na izrečenom u komunikaciji. Ukratko, dok slušate te stihove ne možete se osloboditi osjećaja da vas Miloš Zubac od nekud strelja ozbiljnim pogledom u tom trenutku, gotovo iz samog zvučnika. A tako i treba biti.
Samo stihovi Miloševe („Oktobarska“) Ivanove pjesme („Stiglo je doba“) otkrivaju njihove godine kroz tračke nade u boljitak koja se probija kroz riječi, pa tu stvaraju svojevrsni balans na dva mjesta između stihova starog barda Pere Zupca. Riječi, pak, njegovih pjesama („Hazarska“, „Rod i krv“, „Vreme nevere“, „San ti čuvaju“, „Slepo bog“ i „Blatonoše“) crninom misli odaju vrijeme njihova nastanka – te ‘naše’ devedesete koje su izbijale svaku vjeru u dobrotu i milosrdnost Boga donoseći strah i odnoseći miran san. Crne godine na koje je Pero tada udario još crnjim riječima, kao da je vjerovao u onu matematičku formulu da minus i minus na koncu izrode neki plus, a kao što znamo sad iz post festuma jače i organiziranije crnilo namijenilo je njegovoj zbirci pjesmama sudbinu leptira na kotaču.
Teške bi te pjesme bile duši da ih je njegov sin odlučio uglazbiti u nekom drugom periodu, ali nakon što je ova godina prolila crnilo po cijeloj planeti, sudbonosno za uho zapinje svaka izgovorena ili otpjevana riječ dok budni sanjamo otvorene prostore i gorde visoke jablane pod koje bi legli i zaspali bezbrižno samo da se odmorni i rasterećeni probudimo nakon toga. Valjda otud i taj blues u koji se tako lako lijepe stihovi jednog, bluesu, stranog jezika, kao točka prepoznavanja iskrene tuge. „Hazarske“ je tako jedan od rijetkih primjera iz kojih se isčitava duh očevih stihova koje je sin dešifrirao i ponovno oživio na pravi način u svom (mračnom) vremenu.
Ocjena: 9/10
(Samizdat, 2020.)