Mimika Orchestra je najbolji avangardni orkestar koji su ovi prostori ikad vidjeli. I djeluje baš u ovo današnje vrijeme. I baš u ovo današnje vrijeme kao da mnoge institucije, pa čak i Ministarstvo kulture to ne vide, ne čuju, time ni ne znaju.
A stalno se vode polemike u javnosti valja li ova naša hrvatska glazba, ima li originalnosti, može li se ona prodati vani i istovremeno nas predstavljati u kulturnom svjetlu. Što se Mimika Orchestra tiče, odgovorno tvrdim da će se svi iole upućeni u glazbu izvana početi ježiti i češati od čuđenja i divljenja prema jednom toliko neobičnom orkestru, kojem i po toj neobičnosti nigdje u svijetu nema sličnog.
Jer Mimika Orchestra je toliko nestvarna pojava da nas sa svakim novim nastupom uvjeri prvo u nevjerojatnost svoje strukture, da bi potom izvedbom tu nevjerojatnost oživjeli glazbeno tako da mu nema premca. Ima orkestara i orkestara na ovom svijetu, ali da baš svaki njegov član (u ovom slučaju 20 i kusur ljudi) toliko vidno gušta u tome što radi, to se teško može vidjeti. Svaki njihov nastup, pa tako i jučerašnji u Vintage Industrial Baru, nosi istovremeno pečat i radost prvog okupljanja, kao i izuzetnu razinu profesionalne uigranosti.
Cijeli orkestar je spoj predivnih nespojivosti koje se stalno razvijaju s novim komponentama i može se reći (nakon podužeg niza godina praćenja) da je Mimika po tom pitanju ušla u svoj zenit. Tri pjevačice koje famozno plivaju u glazbenim etnicitetima ovih prostora, od sakralnih napjeva zabačenih župa jadranskih otoka, pa do Makedonije, kao da ne trebaju brojne puhače koji bi po svoj prilici trebali biti jazz sastav (ali se svojski trude da taj jazz bude sve drugo osim jazz), oni zajedno također kao da ne trebaju ni dodatne elektroničke naprave kojima se igraju dva člana orkestra (Leo Beslać i Jurica Rukljić), a ponajmanje cijeloj toj priči kao da ne treba ni saftna rock distorzija električne gitare Josipa Šustića.
Ali, eto ta, za mnoge ozbiljne kompozitore, noćna mora (ili pak orkestar iz noćne more) pod vodstvom Maka Murtića pršti od mnoštva zvučnih poveznica i logike izvedbe bez premca u kojima taj ansambl gura sve svoje članove u nove zvučne ambijente, a time i slušatelje. Glazba Mimika Orchestra kao da se sastoji od raznih sfera koje su nadišle ono neko klasično shvaćanje glazbe i glazbene metrike. I u tim sferama kao da se iznova i iznova tumbaju prošlost, sadašnjost i budućnost. Sve se tu pretapa. Pjevačice Maja Rivić i Dunja Bahtijarević vas kao slušatelja navuku na trag nekih davnih zaboravljenih napjeva, orkestar na to potegne neki valcer i izmjesti u drugi ambijent i vrijeme, a onda stvar preuzme psihodelični solo na električnoj gitari, ili kroz elektroničke sprave procesuirani zvuk tube, ili kao što je to bilo slučaj na kraju da flautistica Nika Bauman izvede istovremeno i solo na flauti i pjevačke vokalize za koje se nakon svega priupitate otkud li je samo izvukla inspiraciju za tako nešto.
A tek ritam… ako je netko majstor izuzetno zahtijevnih neparnih ritmova to je Nenad Kovačić koji valjda gušta u tome da mu Mak donese što začkoljastiji aranžman s kojim će se ovaj uhvatiti u koštac. Mislim, nema tu člana sastava koji ne zaslužuje pohvalu, ali ovaj tekst je već predugačak, pa treba malo i o repertoaru.
Započelo je s „Colonnade Beneath the World“ s preposljednjeg albuma „Divinities of the Earth and the Waters“, a potom se ušlo u repertoar s posljednjeg „Altur Mur“ albuma i to s „Tuota Nuester“ i „Amuar“. Mak Murtić je „Fondo“ najavio riječima: „Zamislite da je ovo posljednji valcer“ i dakako pozvao prisutne da tako i obilježe izvedbu, dakako tko je znao korake, no „Fondo“ je bio intro u premijernu izvedbu nove pjesme koja za sada nosi naziv „Zrcalo i pepeo“ i kojom se otvara novi opus, tj. treći dio triptiha koji je Murtić osmislio.
Pojednostavljeno kazano, „Divinities of the Earth and the Waters“ je bio zamišljen kao album pogrebnih, čak i paganskih običaja s ovih prostora, „Altur Mur“ je pak nešto poput gozbi na svetkovinama i slavljima koje viku korijene od Starog Rima, dok će treće poglavlje u pripremi tematizirati zajednicu, njen opstanak i održivost.
Mak je prigodom izvedbe skladbe „Zrcalo i pepeo“ zamolio za pažnju i podršku je se u njoj „stvari kompliciraju“, kako je kazao. No to ‘kompliciranje’ bilo je rezonantno s izričajem Mimike i opet nekako fluidno u svom tom ‘kompliciranju’ i s predivnim uzlaznim krešendom završnice, tako da je podrška kroz burni aplauz na kraju došla prirodno, a ne usiljeno, iz redova publike (na koncertima Mimike nema usiljenosti, da slučajno netko ne bi pomislio nešto krivo).
Potom je Mimika Orchestra prisutne vodio kroz svoje sferične i rezonantne ‘pećine’ i ‘palače’, ‘trgove pune živopisnog življa’ i ‘puste vrleti’, kroz tugu i veselje sa „Song Of Sorrow“ koju je posebno podigao već spomenuti solo Nike Bauman i „A Luntun“ da bi na kraju službenog dijela priredila „utapanje“ u „Thalassi“ koja je izvedena u izmijenjenom aranžmanu, točno onom kako je zabilježeno na kompilaciji „Zvučni zid“. Dvosatno koncertno iskustvo zaokruženo je s „Forgiveness Day“.
I još nešto, što mislim da treba biti zabilježeno, a to je vjerna publika koja u nimalo malom broju prati i podržava Mimika Orkestar sve ove godine zbog koje se Mimika uspijeva na ovako oskudnom tržištu boriti upravo po tržišnim modelima, a to je da ui u ovoj izrazito koncertno nakrcanoj jesenskoj ponudi solidno ispuni Vintage Industrial Bar po cijeni ulaznice od 20 eura na dan koncerta. Ako ćemo o vraćenoj glazbenoj vrijednosti za taj iznos, ono što je priredila Mimika sinoć bilo gdje vani bi koštalo i pet puta toliko. Stoga se nadam da će festivalski bukeri za predstojeću sezonu biti itekako svjesni imena Mimika Orchestra. A ja stavljam ruku u vatru da taj orkestar može oduševiti na svakoj festivalskoj pozornici u ovoj regiji, od INmusica pa do Nišvillea. A svi vi ostali koji promišljate kako i čime Hrvatsku kulturno predstaviti, ne znam što još uvijek čekate.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
