Prvoborac industrial metala Al Jourgensen i njegov Ministry u srijedu su se po prvi puta ukazali zagrebačkoj publici i razorno žestokim koncertom potvrdili sav značaj i ugled koji već desetljećima uživaju u svijetu alternativnog rocka.
Iako se teško može osporiti kako su najbolji dani u komercijalnom smislu ipak iza njih, Ministry su uživo i dalje bijesna životinja koja arsenalom metaliziranih riffova i zaglušujućih sampleova zaista melje sve pred sobom. Al, koji izgleda kao da je na pozornicu stigao direktno sa snimanja „Mad Maxa“, svoje je mračne stihove režao i urlao poput nekog glasnika skorašnje i neizbježne apokalipse, prepuštajući nabrijavanje publike ostatku benda, ponajprije nabildanom i tetoviranom basistu Jasonu Christopheru.
Tvornicu su dobrim dijelom ispunili stariji fanovi, oni koji su se na Ministry trajno navukli slušajući „The Land of Rape and Honey“ ili „Psalm 69: The Way to Succeed and the Way to Suck Eggs“, što donekle objašnjava pomalo mlaku reakciju u prvoj polovici koncerta kada je većina okupljenih hipnotizirano gledala u Jourgensena i ekipu, uz tek povremeno headbanganje i neizostavno pokazivanje rogova. Sve to promijenilo se pred kraj regularnog dijela nastupa kada su legendarne „N.W.O.“ i „Just One Fix“ najnabrijanje pokrenule na divlju šutku kakvu sam, moram priznati, očekivao od prve note uvodne „Psalm 69“.
U tek nešto manje od dva sata svirke dotaknuli su gotovo sva važna razdoblja i izdanja karijere, od kraja osamdesetih i „The Mind Is a Terrible Thing to Waste“ do posljednjeg, četiri godine starog albuma „From Beer To Eternity“. Samim time, još jednom su nas uvjerili kako Al ni u kom slučaju ne živi na staroj slavi, već i danas snima pjesme usporedive sa spomenutim klasicima. Napad na sva osjetila zaokružen je kaotičnim nizanjem snimaka na videozidu, među kojima se našlo mjesta čak i za pokojnog venezuelanskog predsjednika Huga Chaveza, kao i na trenutke zasljepljujuće snažnim svjetlosnim efektima.
Sve u svemu, na ovom koncertu shvatili smo da Ministry i poslije skoro 40 godina karijere spadaju među najuzbudljivije i najmoćnije live bendove, a stvari novijeg datuma dale su naslutiti kako bi u budućnosti mogli izbaciti još neko remek-djelo u rangu „The Way to Succeed and the Way to Suck Eggs“, ploče koja je industrial dovela na MTV i top-liste te širom otvorila vrata mainstreama njihovim manje talentiranim učenicima poput Trenta Razora ili Marilyn Mansona.