Svojim prvim albumom Miriiam se neupitno istaknula kao jedno od trenutno najzanimljivijih imena na izrazito napućenom ženskom krilu domaće autorske scene.
Žanr ženskog kantautorskog retro popa iznjedrio je niz naslova koji bi se s pravom mogli naći na ozbiljnom popisu najboljih izdanja prethodnog desetljeća, a za potrebe ove recenzije skrenuo bih pozornost na neke od njih: u mješavini s rockabillyjem fantastični prvijenac australske kantautorice Lanie Lane “To the Horses”, s dozom americane izvrsni “The Stand-In” Caitlin Rose iz 2013., te s dodanim ugrizom njujorškog punka nabrijani “Door Girl” Shilpe Ray iz 2017. godine. Ova trojka vjerojatno može zvučati prilično arbitrarno, ali zapravo sa svakim od ovih naslova na neki način korespondira ono što bismo mogli nazvati dosad najboljim domaćim doprinosom ovome žanru, a riječ je o nastupnom dugosvirajućem izdanju zagrebačke kantautorice Miriiam, “Call Me Up”.
Nakon što je svoj prvi autorski istup na scenu, EP “Heavyless” prije tri godine snimila u hiper lo-fi uvjetima studija Moskau u dnevnom boravku stana Ivana Grobenskog, Miriiam na “Call Me Up” prelazi u drugu krajnost i sa svingajućim bendom koji čine mnoga više ili manje poznata imena s naoko možda i udaljenih krakova domaće glazbene scene, od Jebotona do Pavela. Ipak, ono što ovu ploču čvrsto pozicionira na popisu najboljih ovogodišnjih izdanja briljantni su aranžmani i vrhunska produkcija koautorskog para koji čine Toni Tkalec i Edvin Đerahović.
Sve što će vam u tom smislu ponuditi nešto više od pola sata provedenih s Miriiam otkriva se već u uvodnom singlu “Knot”, od zborskog uvoda preko western noir gitara, pa sve do puhačkih dionica koje kao da su dopuhale iz New Orleansa, ovo je jedan od najslasnijih komada domaćeg popa čija prema mainstreamu zabačena udica vjerojatno ipak neće dospjeti mnogo dalje od ponovno pokrenutog Noćnog glazbenog programa. Ali, ruku na srce, ovo i jest glazba za slušanje noću. Naći će se ovdje i sočni komadi americane poput u slatki zvuk pedal steela – koga drugog nego Davora Rodika – utopljene “Don’t Look Back”, prpošnijeg country zvuka naredne “Trick” ili pak prodiruće serenade harmonikom u obliku naslovne balade.
Na “Is It Your Son” Miriiam i bend skreću u nešto rokerskiji rukavac koji se na trenutke oslanja čak možda i na izričaj kakav nalazimo na posljednjim albumima PJ Harvey. Još jedan od vrhunaca naći ćemo pred sam kraj ploče na “Midnight” u kojoj će se u prvi plan probiti izvrsni klaviristički rad (pretpostavljam Frana Šokića iz Soulfingersa, ispravite me ako griješim) prije nego avantura završi minijaturnom “Long Drive” koja nas odvozi negdje duboko u noć.
Nemoguće je, naravno, predvidjeti na koje će je sprudove karijera u svom nastavku nanositi, jer premda je svoj novi singl “Cup of Coffee” objavila već za manje od mjesec dana nakon što je izišao album, bez insajderskog uvida ne možemo ocijeniti je li riječ o izvadku sa sessiona ili nastavljanju u smjeru koji je odredio “Call Me Up”. Kako bilo, svojim prvim albumom Miriiam se neupitno istaknula kao jedno od trenutno najzanimljivijih imena na izrazito napućenoj domaćoj ženskoj autorskoj sceni. Poslušajte “Call Me Up” i uvjerit ćete se da je riječ o albumu uvelike kvalitetnijem od nekih koje ćete nalaziti na vrhovima gomile lista najboljih domaćih izdanja 2021. koje vas već salijeću sa svih strana jer je, eto, to doba godine.
Ocjena: 8/10
(Basic & Rough/Mudri Brk, 2021.)