Film Ivana Ramljaka duboko ponire u introspektivne sfere na način koji bi svaka poštena, odgovorna osoba s ikakvim integritetom smatrala normalnim, ali narativ prevladavajućeg političkog mnijenja ga smatra štetnim.
Iako su Ivan Ramljak, Drago Hedl i Hrvoje Zovko film o Josipu Reichl Kiru “kuhali” dobrih šest godina, nekim, statistički rijetkim čudom je premijerno prikazan u vrijeme kad u Zagrebu proustaški ‘šlager pevač’ okuplja preko četvrt milijuna ljudi, u ne tako dalekoj Ukrajini bijesni rat koji u više aspekata podsjeća na nekadašnji rat u Hrvatskoj, a u SAD novoizabrana administracija provodi nezapamćen zulum nad institucijama države (i ne samo njima). Ubuduće, kad budem ljudima želio sreću, zaželjet ću im sreću kao film “Mirotvorac” s “tajmingom”.
Sreća s “tajmingom” je jedna od samo tri sretne stvari vezane za film “Mirotvorac”. Drugu ćete vidjeti pri kraju filma (kao malo nade u bolje sutra na neočekivanom mjestu), a treća je da, nakon “Čovjeka koji nije mogao šutjeti” imamo još jedan film koji se može s ponosom (i ponešto nelagode) prikazati na svim svjetskim festivalima. Iako sam očajan prognozer, ne bi me čudilo da “Mirotvorac” pretekne “Čovjeka” po broju nominacija i nagrada. I Kir je bio, kao i pokojni Tomo Buzov, čovjek koji nije mogao šutjeti.
Film po sudbini Reichl-Kira naprosto se morao snimiti i, kad je već tako, lijepo je da je došao u ruke Ivanu Ramljaku, koji je već pokazao da itekako zna snimati dokumentarne filmove i baratati dokumentacijom. Ramljaka je priča o Kiru duboko potresla i nije jedini koji ju je tako doživio. Na široj, civilizacijskoj razini, uznemirujuće je da mirotvorca netko ubije i nadležne institucije ubojicu puste da pobjegne. Da citiramo pokojnog Buzova: “Ima li u ovoj zemlji zakona?”
“Mirotvorac” je novi dokumentarni filmski hit koji plijeni pažnju pitkošću, rijetkim arhivskim snimkama i sveprožimajućom tjeskobnom atmosferom od početka do kraja, a redateljski postupci su usmjereni da uglavnom priča logično teče poput rijeke, s izuzetkom početka i kraja koji su povezani poput dvije strane istog novčića. Veći dio priče je poznat; u praskozorje rata u Hrvatskoj ubijen je šef osječke policije Josip Reichl-Kir koji je aktivno radio da se ratne tenzije smire i pritom je imao uspjeha, na taj način je spašavao živote. Nažalost, bio je suočen s dvostrukom zapovjednom linijom o kojoj bi također bilo lijepo snimiti film, jer bila bi šteta da neka druga zlodjela ostanu izložena propadanju u sudskim i televizijskim arhivama. U ovom filmu, nevidljiva ruka dvostruke zapovjedne linije je pomalo (prema nekima) u nezasluženom drugom planu, naročito ako znamo koliko je još štete nanijela žiteljima Osijeka, Slavonije i Hrvatske.
Jedna od perspektiva koju nudi film je pitanje: je li ubojstvo Reichl-Kira istočni grijeh hrvatske države, kad je Republika Hrvatska u srazu s osobama sumnjiva morala šaptom kapitulirala i prepustila raznoj muteži da krene s razaranjem institucija?
Film nudi hipotezu da je Kirovo ubojstvo bilo i ubojstvo za primjer (u cilju ušutkivanja), a isto tako, nisu dani odgovori na pitanje zašto su poslije poznati hrvatski političari u zadnji čas odustali od odlaska na pregovore u Tenju, iz koje se Kir, te njegovi suputnici Zobundžija i Knežević neće vratiti živi. Dalje pitanje je zašto HRT ne zna ili ne želi znati kako čuvati svoju arhivu, jer su te snimke (koje i nisu toliko stare) izgledaju jako ruinirano. Arhivska snimka zajedničkog intervjua Branimira Glavaša i Tomislava Merčepa odiše nepatvorenom zločinačkom bromansom i bila bi šteta da sličan materijal propadne, da buduće generacije ostanu zakinute (u obrazovnom smislu) za onaj sjaj u očima osoba s nevelikim kapacitetima koje zahvaljujući svojim beskrupuloznim osobinama doguraju puno dalje nego što je to korisno za društvo i državu. Takve stvari su neprocjenjivo kulturno blago koje treba digitalizirati, čuvati i ustupati za dalje filmove i neke druge kulturne i obrazovne sadržaje.
Iako je značaj filma ogroman, umjetnička vrijednost još veća, iako film slijedi devize (poznate i u Katoličkoj crkvi): “Pokajmo se i priznajmo svoje grijehe” i “Blago mirotvorcima”, male su šanse da će se film “Mirotvorac” prikazivati na Hipodromu 5.7.2025. prije koncerta pjevača pjesme “Ako ne znaš šta je bilo”. Stvar je dosta jednostavna: Reichl-Kir je bio lice institucije države koja uistinu brine do svih građana i do mira. Takva država jakih institucija je očito morala umrijeti da bi se neki obogatili ili došli na vlast i tako zadovoljili svoje nerealne ambicije na štetu građana (i to, nažalost, upravo gledamo u SAD). U pjesmi “Prijatelji” Thompson pjeva, prisjećajući se “ponosnih dana”: “Sve smo mogli, sve smo smjeli i bili smo što smo htjeli”. Neki su doista sve mogli i doista sve smjeli, netko im je to omogućio, čini mi se, isti onaj (ili više njih) koji je Kira označio kao metu i onaj (ili više njih) koji je dozvolio Kirovom ubojici da pobjegne.
Ocjena: 10/10
(Factum, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
