Ramba Amadeusa se ili voli ili mrzi. Nema između. Nema onoga kao: “A volim si ponekad poslušati Ramba dok kuham tjesteninu…”. Njegov osebujan glazbeni izričaj, pjesme koje na prvo slušanje nemaju puno smisla i džezističke gitarističke dionice će vrlo teško naći put do uha šireg auditorija. Pa kako se onda uspio probiti i postati jedan od najcjenjenijih i najrevolucionarnijih glazbenika sa ovih prostora?
Rambo je prije svega zabavljač, ali pod svojim uvjetima. Većina neće taj njegov stil i njegov pojam zabave shvatiti kao nešto previše zanimljivo, ali oni najvjerniji fanovi će se smijati svakoj referenci i svakom sampleu koji pusti, koliko god to drugima bilo neshvatljivo. S druge strane, on je i vrlo kvalitetan društveni kroničar, osoba koja na jedan vrlo osebujan način kroz svoje tekstove baca kritiku na moderno društveno i političko stanje našeg malog Balkana. Prošle godine je čak nastupao na Euroviziji, sa prilično loše prihvaćenom pjesmom „Euro Neuro“. Neki su se na prvi pogled začudili na tu vijest, ali fanovi su brzo shvatili da je cijeli taj nastup, kao i spomenuta pjesma, samo još jedna velika satirička zajebancija starog majstora.
Premda je relativno čest gost u našoj metropoli, ali i u drugim gradovima diljem Lijepe naše (a ne treba zaboraviti niti da je bio prvi srpski/crnogorski pjevač koji je nastupio u Hrvatskoj poslije rata), i dalje ne jenjava želja Hrvata da vide njegov, na ovim prostorima neponovljivi show (dobro, imamo i mi svoj Let 3, ali to je, opet, drugi par opanaka). I premda je bio četvrtak, Sax je bio toliko krcat da se nije moglo pomaknuti, kada je Rambo sa svojim malenim triom izašao na pozornicu, sve je to postalo nekako nevažno, i mogli smo se prepustiti čarima ovog gitarističkog virtuoza, njegovog izvanrednog benda i svjetski prepoznatljivog šarma.
Vrlo snažno igranje s jazz elementima, ubacivanje malo bluesa i funka, i sve to zavijeno u klasični rock stil sa zamjetno velikom dozom improvizacije, bilo je klasično Rambovo koncertno putovanje. Kako je sam rekao: “Mislio sam da je ovo koncert, a vidim da je neka zajebancija!”. Opušteno, samo opušteno, s drugačijim interpretacijama vlastitih pjesama i ubacivanjem starih srpskih, čobanskih i partizanskih sampleova, nečim što je u zadnjih par godina postala jedna od njegovih najvećih sfera interesa. Njegova veličina i značaj za glazbenu evoluciju na ovim prostorima je vidljiva i u tom pogledu, pa nije niti čudno da je čovjek koji je prije skoro 30 godina skovao naziv ‘turbo-folk’, danas miksa jazz i sampleove čobanskog jaukanja.
Rambo svoje koncerte već duži niz godina održava po određenoj špranci: prvi dio je sporiji, (I po njegovim riječima ‘dosadan’) duži i uglavnom se oslanja na jazz, a tek u drugom dijelu dolazi plesni ‘techno’ dio. Premda je bilo za očekivati da će pravi kaos nastati u tom drugom dijelu, uglavnom starija publika je ipak bolje reagirala na početku, pjevajući “Rambo care, kupi nam cigare!”, “Koliko je jedan?” , nastavljajući sa brojalicom “Devet depresivaca” te potpuno se prepustivši dugačkom jammingu “Fap mašine”. I premda je po formi bio vrlo sličan koncertu u Domu sindikata (s kojeg je ‘skinut’ i njegov zadnji live album prigodno nazvan “Rambo Amadeus & Mutant dance Sextet u Domu sindikata”), i ovaj koncert je bio potpuno drugačiji od bilo kojeg drugog. Bilo da vam je prvi ili trideseti, svaki će vam biti jedno novo i neponovljivo iskustvo.
Nakon skoro dva sata intenzivne i doslovno vruće svirke, i jednog vrlo kvalitetnog presjeka cijele karijere, Rambo je poželio laku noć razdraganoj zagrebačkoj publici. Ipak, ni danas za njega nije bilo odmora, jer je održao dvosatno predavanje na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu. Najavio je on to i na koncertu, ali mnogi (pa niti ja) ipak nisu bili upoznati s tim pa je sve to zvučalo kao još jedna njegova zajebancija… Ali eto, objasnio je arhitektima kako smo iz pećine dospjeli do nebodera i zašto ćemo se opet vratiti u pećinu…