Jesmo li sinoć svjedočili jednom od najboljih klupskih koncerata ove godine? Svakako!

Ono što treba odmah na početku reći jest da je već nakon jednog zagrebačkog koncerta jasno da su makedonski darkwave prvaci Mizar u novom uzletu dobrim dijelom zbog fantastičnog novog pjevača Nika Gjorgievskog pa je sve podsjećalo pomalo na period iz vremena prvog albuma kad je frontmen bio Goran Tanevski.
Gledao sam i slušao dobar broj inkarnacija Mizara i uvijek je nekako vladao taj neki osjećaj kako su najbolji dani prošli, međutim sinoć je je to sve zvučalo kao da najbolji dani tek predstoje, a na sreću je i Vintage Industrial bio fino popunjen pa je tom dvosatnom iskustvu svjedočio itekako solidan auditorij.

Gjorgievski je imao Karizmu Tanevskog već po iszlasku na pozornicu pjevajući „Psalm 135“ čime je i duhovno fiksirao, ali dobrim dijelom i u teatralnom segmentu, predstojeći koncert kojeg je otvorio Gorazd Čapovski dugom a la Gilmour ambijentalnom glazbenom temom, dakako s jasno protkanim makedonskim etno štihom.
„Izrod“ je udario moćno, a darkwave seansa nastavila se potom kroz „Damar“ i „Uninije“, a kad je na red došla „Doždot“ Gjorgievski je razvio dugačak i moćan krik nakon čega više ništa nije bilo isto u Vintage Industrialu. Takve pjevače čeka se desetljećima da se pojave. Jedna od najboljih inkarnacija Mizara suvereno je mladu publiku upoznavala s moćima darkwavea, dok su nekim vremešnijim darkerima krenule suze radosnice, jer miješali su se ti premazi karakteristični za osamdesete prošlog stoljeća – gitara Čapovskog podsjećala je na vremena grupe Mission, The Cult (s albumom „Love“) i Sisters Of Mercy, a opet sve je nosilo onu bizantsku mistiku zbog koje su Mizar tako jedinstveni, kao što je Gjorgievski istovremeno imao dvije, često nespojive aure, svećenika i rock pjevača.

Pjesme recentnijeg datuma čak su me podsjetile na Arhangel, grupu koja je obilježila makedonske devedesete i koju je osnovao Risto Vrtev, odnosno prvi pjevač Mizara. S Gjorgievskim za mikrofonom svaki period, svako desetljeća Mizara imalo je smisla sinoć u Vintage Industrialu, no posebno ono legendarno prvo, jer su Čapovski i ostatak benda očigledno osjetili da u redovima imaju doista pravog nasljednika Tanevskog.
Dakle, „Doždot“ i „Uninije“ su odsvirane na samom početku, a kasnije su na red došli i zgoditci poput „Istekuvam“, „Magla“, „Devojka od bronza“ i „Gradot e nem“. Svoje mjesto na set listi našla je i „Konstantinopol“ koja je obilježila album „Deteto i beloto more“ iz 2010. godine, no posebno je u fokusu bio posljednji studijski album „Večna praznina“ iz 2022. (na kojem je pjevao Zoran Tortevski) koji korespondira moćno u društvenom segmentu postpandemijskog svijeta koji se nimalo nije primirio, već kao da ubrzava prema tragičnoj katarzi, tj. kako bi Mizar rekli: „A Day Is Coming“.

Posebno emotivno upečatljiv moment bila je izvedba pjesme „Galeb“ koja se pokazala kao odličnom premosnicom između legendarnog starog materijala i novog zvuka Mizara koji tek dolazi i u kojem se ne libe zagaziti i u heavy metal narative. Konkretno “Galeb“ se smjestila između pjesama „Devojka od bronza“ i „Grozomora“, a upravo posljednja spomenuta posebno oduševljava s obzirom na to koliko je Gjorgievski genijalno poput nekog dijaloga iznio tu pjesmu dočaravajući priču o osjećaju koji ostaje kad se sagledaju svi horori koji nas okružuju.
Dakle to što se sinoć dogodilo, možda je najbolje podcrtati time da su neki kraj mene po završetku izrazili želju da bi najradije danas skoknuli do Beograda jer grupa večeras nastupa u Novoj Zappa Barci i da ni taj koncert ne bi trebalo propustiti.

















