Ukratko: novo koncertno mjesto, novi bendovi.
Kad se kolega Vedran Harča uzmuva oko nekog punk rock benda, onda je to obično znak da je na dobrom tragu. Tako je bilo ovog proljeća sa zagrebačkim trio Mladi zumbuli, koji su, kako to već red nalaže, izniknuli iz gradskog undergrounda okupljajući oko sebe bazu fanova koji ih počinju svuda koncertno pratiti, iako ti koncerti često nisu ni najavljeni.
Jedan od približno takvih koncerata zbio se sinoć u Primariusu – ujedno novoj klupskoj destinaciji na koncertnoj karti Zagreba. Primarius se smjestio u istočnom dijelu grada u dvorištu zagrebačke Hale, gdje ujedno ima i prostrani parking, što je dakako plus. Stage je dovoljno prostran, a u prostor, po slobodnoj procjeni, stane 300-400 ljudi, što je i više nego solidno i za jača koncertna imena. No, novi prostor fura nova mlada imena i to svakako treba gledati u pozitivnom svjetlu obzirom da mlada autorska scena redovno muku muči s koncertnim prostorima za predstavljanje.
Što se tiče Mladih zumbula, Harča je bio u pravu. Izuzetno čvrsta trojka kojoj kao da je glavni motor brundanje Rickenbacker basa kojeg svira Janko Lukačević (ujedno i pjevač) onako rifastično kao što ga je svirao i pokojni Lemmy Kilmister iz Mötörheada. Na koncu Lemmy je i izmislio taj stil za tu kratkovratu bas gitaru pogodnu za akordne hvatove, pa i sviranje na taj način nekako dolazi prirodno, posebno u formaciji punk rock trija. No ni gitarist Marko Prendović i bubnjar Petar Koružnjak tu ne zaostaju u kompaktnoj zvučnoj slici i sposobnosti da stvore ugođaj zvučnog ventilatora koji sve otpuhuje pred sobom, što tempom, što žestinom, što glasnoćom i sve to na oduševljeno poganje fanova od kojih je većina njih bilo odjenuti u njihov merch.
Za mene „starca“ osjećaj kao da gledam neki mladi Mötörhead, s tim što taj mladi Mötörhead pjeva na hrvatskom i već na početku se povezuje s publikom dok Lukačević moćno izvikuje kako „sve smrdi na birtiju“. Nakon „Glasa birtije” slijedi neobična posveta bolonjezu u pjesmi koja se isto tako i zove. Jest da sam tekstove pjesama s njihovog ovogodišnjeg debitantskog albuma „Srećko“ proučio naknadno, ali to mi je bila dodatna potvrda da će njihov potencijal prilično brzo biti prepoznat jer u sebi nose streetwise inteligenciju koju vješto povezuju s naizgled banalnim pojmovnikom u kojem se zatekao i animirani karakter Spužva Bob iz kojeg progovara krik potlačenog radništva, za sve one koji se tako osjećaju, iako ih se po novom naziva blažom formom „djelatnika“. Mladi zumbuli uz to imaju i solidan niz napitnica koje također vješto otvaraju neke socio-društvene momente, a ima i onih „starih dobrih frustracija“ o šminkerima u majicama Metallice.
Nekim nezahvalnim usporedbama jesmo li s Mladim zumbulima dobili ovaj ili onaj proslavljeni punk bend iz naših sredina, ne bih pribjegavao, no da gruvaju nepatvoreno iz srca i bez zadrške na jeziku u to nema sumnje, kao što nema sumnje da će doći do ušiju i mladog i starog punk plemena s i bez utjecaja medija. To je dobra i iskrena priča. Samo cvatite Zumbuli.
Nešto više posla za afirmaciju trebat će Diskonautu, peteročlanom bendu koji je otvorio koncertnu večer u Primarijusu, iako se opčinjenost retro disco beatom čak čini kraćim putem do publike. No ritam sam po sebi nikad nije bio dovoljan. Diskonauti bi trebali više poraditi na hvatanju koraka s vremenom i na aranžmanima, konkretnijim refrenima i dakako tekstovima od kojih neki progovaraju iz pomalo sumornih okvira u smislu: „što bih ti radio da sam ja netko“. Ne znam koliko su pogodni takvi stavovi za ikoju pop pjesmu. Diskonaut vole i muzicirati, no nisam se mogao oteti dojmu da gledam War On Drugs s pogrešnim beatom. Dovoljno su mladi da imaju vremena preurediti svoj disco svemir.
Dakle, zahvaljujući Mladim zumbulima, bila je to sasvim solidna klupska večer u Primariusu, taman kao uvod pred centralni zagrebački open air događaj – INmusic koji počinje sutra.