Već poslije dvije-tri pjesme došlo mi je da sjednem na neku klupu s litrom jeftinog vina, slistim je u rekordnom roku i krenem potražiti najbližu šutku.
U zadnje vrijeme baš se nekako osjećam prestarim za punk. U mom gramofonu tako su Frank Sinatra ili Miles Davis puno češći gosti od, primjerice, vječnih mi favorita The Clash, a i većinu punk koncerata provodim na sigurnoj distanci od kaosa, po mogućnosti zavaljen u
nekoj stolici. A onda me nedavno posjetio “Srećko”, debitantski album zagrebačke trojke Mladi Zumbuli, i već poslije dvije-tri pjesme došlo mi je da sjednem na neku klupu s litrom jeftinog vina, slistim je u rekordnom roku i krenem potražiti najbližu šutku. To, istini za volju,
nije zasluga samo Zumbula, nego i svih onih bendova koji su na njih utjecali i koji su skoro bez iznimke bili neizostavan dio soundtracka mog odrastanja.
Mladi Zumbuli, odnosno Janko Lukačević (vokal i bas), Petar Koružnjak (bubanj) i Marko Prentović (gitara), okupili su se 2022., a ono što sviraju doživio sam kao presjek najboljeg od ex-yu punka. Tako su mi se, slušajući ovih 11 pjesama (10 plus kratki intro zvan “Pinta”),
jedna za drugom nizale asocijacije na Kud Idijote, Gobline, Tuninu Mikrofoniju, Diverzante, onaj dio diskografije Hladnog piva koji sada izvode Savršeni marginalci, Atheist Rap, ali i njihove novovjeke učenike poput Mašinka.
Na dva posljednje spomenuta su me najviše podsjetili i po pitanju tekstova – osim što se u njima dobro zajebavaju, za lajtmotiv svojih stihova često, baš kao i Mašinko u ranim danima, uzimaju cugu i pijane provode. Osim smisla za humor, iskazuju i talent za pisanje suludih oda običnim stvarima i mjestima pa tako pjevaju o “jelu kraljeva, bogova i ratnika” (“Bolonjez”), ribičiji (“Ribanje i ribarsko alkoholiziranje”), a nije nemoguće ni da je “Oda Feniksu” prva punk pjesma posvećena pekari.
Premda lajni stvorenih za citiranje ima koliko hoćeš (trenutni favorit mi je “ostao sam sasvim sam/vino, votka, viski, rakija/i Šabanova diskografija”), moram priznati da bih rado čuo što bi imali za reći da se okušaju i u nekim ozbiljnijim, kompleksnijim temama koje su tek
površinski zagrebli u završnim stvarima “Ne trebaš mi” i “To nisam ja”. Zato se njihovom storytellingu nema šta za prigovoriti kada opisuju barenja (“upoznali smo se na močvarnom partiju/ti nosila si starke i rekla da sam kjut”) ili pijanke, pri čemu u “Pozerima” u priču ubacuju i “šminkere u Metalikinim majicama” koji u naratorovoj kafani “piju čaj” zbog čega je večer očekivano završila tučnjavom. Ok, zalomi im se poneka prvoloptaška rima, ali dovoljnorijetko da bude zanemarivo.
Po pitanju glazbene strane, svirački je sve na svom mjestu, od pumpanja ritam-sekcije do režećih rifova na trenutke bliskih i metalu, uz mjestimična i neočekivana skretanja kao u akustičnom uvodu “Ode Feniksu” koji zvuči poput nečega iz opusa protestnih pjevača šezdesetih pa i ponekog jugoslavenskog prog rokera. Treba istaknuti da i u dužim brojevima (u kontekstu punka, dakako) nemaju praznog hoda, odnosno nađe se zanimljivih instrumentalnih rješenja i solidno odrađenih poigravanja dinamikom.
“Susjedova rakija” iz skoro pa Dubioza Kolektiv početka prerasta u jednu od najjačih stvari na albumu, “Tko pije (gemišt) zlo ne misli”, pijaniji je potomak Haustorovih “Duhova” u kojem čujemo i gospona Šafraneka iliti Franju Majetića, a među vrhuncima svakako su i “Kamen, škare i papir” te spomenuti “Pozeri”. Na drugoj stani stoji “Ribanje i ribarsko alkoholiziranje” koja je dosta slabija od ostatka ponajprije jer joj nedostaje neki snažniji i bolji refren.
Ovakav šus, u kojem se čuje i kalifornijske škole tipa NOFX od kojih sam i maznuo naslov, trebat će opravdati i uživo pa ću konačni sud o Mladim Zumbulima donijeti nakon što ih ovjerim na koncertu. Zasad obećavaju, posebno ako je zajebantski punk vaš cup of tea premda bi nešto za sebe trebali naći i oni koji su najveću revoluciju rocka doživljavali isključivo kao poligon za popravljanje svijeta.
Ocjena: 8/10
(Samizdat, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
