Mogwai, a i post rock općenito, već se dugo nalaze pred zidom, u nekoj vrsti kreativne stranputice iskazane čestim zaglavljivanjem u manirizmima i neumornim ‘rimejkanjem’ gitarističkih pasaža, dramatičnih promjena i ‘pumpanja’ tempa kojima su nas oduševljavali prije 15-20 godina. Na sve navedeno redovno ćemo nabasati u izričaju novih bendova alter, indie, shoegaze pa čak i pop predznaka, no u njihovom je slučaju post rock tek djelić mozaika sastavljenog od čitavog niza različitih žanrova i podžanrova.
Izvorni post rockeri tipa Mogwai tako su primorani potražiti način da svoju muziku osvježe drugačijim, manje predvidljivim i koliko-toliko aktualnijim utjecajima, što im na zadnjim albumima baš i nije polazilo za rukom. Da na njih, međutim, i dalje treba računati pokazali su uglazbljujući dokumentarce poput “Before the Flood” ili francuske TV-serije “Les Revenants”, čija pripadajuća soundtrack izdanja spadaju u gornji dom diskografije grupe Stuarta Braithwaitea.
I “Every Country’s Sun” udara najjače u skladbama koje kao da su nastale za potrebe nekog filma, prvenstveno u fantastičnoj “Coolverine”. Satkana od hermetičnih loopova i predivne teme na gitari, uvodna stvar na albumu svakako ulazi među najuspješnije Mogwaijeve pokušaje spajanja elektronike i rocka, no oduševljenje će splasnuti već na idućoj pjesmi “Party in the Dark”. Riječ je, naime, o jedva osrednjoj kopiji New Ordera i, zajedno s Enoovskom ambijentalom “1000 Foot Face”, novoj potvrdi da bi se stvarno trebali okaniti pjevanja.
Nasljeđe velikog Briana itekako je primjetno i u “aka 47”, ali i u “Don’t Believe the Fife”, gdje im se u imaginarnom sessionu pridružuju Vangelis i Jean-Michel Jarre. “Old Poisons” i “Brain Sweeties” startaju zanimljivo, ali se ne uspjevaju razviti u ništa vrijedno spomena, dok “Crossing the Road Material” djeluje poput najobičnijeg improviziranja na probi. “Battered at a Scramble” i “20 Size” iznova će vas uvjeriti koliko su zapravo srodni post rock i shoegaze, posebno kod Mogwaija čiji gitarist i povremeni vokal Braithwaite zajedno s Rachel Goswell iz Slowdivea svira u supergrupi Minor Victories.
“Every Country’s Sun” ipak je završio na pravoj strani, i to zahvaljujući istoimenoj kompoziciji, sporogorućoj psihodrami koja kulminira veličanstvenim distorziranim krešendom na tragu kultnih ranih albuma “Young Team” ili “Happy Songs for Happy People”.
Da rezimiramo, manje-više tipična ploča utjecajnog škotskog benda koja u najboljim trenucima daje dovoljno razloga da tu i tamo čekiramo što ima novo kod Mogwaija. A i u post rocku općenito.
Ocjena: 6/10
(Rock Action, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
