‘Moja glazba ne pripada ni prošlosti, ni budućnosti’

Glavni kreativni kotač benda Wovenhand, pjevač David Eugene Edwards progovorio je prije nastupa na Terraneo Festivalu za Ravno Do Dna.

David Eugene Edwards, frontmen i osnivač Wovenhanda (Foto: Walter Thompson)

David Eugene Edwards nekad je predvodio bend 16 Horsepower. Danas je njegova umjetnička snaga glavni pokretač benda Wovenhand koji nastupa na ovogodišnjem Terraneo Festivalu u Šibeniku. Wovenhand je grupa inficirana širokim spektrom glazbenih utjecaja, od američkog folka, preko post punka, pa sve do industriala, zahvaljujući Edwardsu koji ne želi da ga ikakve barijere smetaju u odnosu prema glazbi. Kako je sam rekao, ne mari ni za rock n’ roll ni za religiju već za istinu i umjetnost. Spiritualnost koja izvire iz njegove glazbe je njegov put za istinom i nema nikakvog doticaja s američkim religijskim rockom kojeg nikada nije ni volio. Prva ploča koju je u životu kupio bila je „Never Mind The Bollocks“ Sex Pistolsa, a Hüsker Dü je bio prvi bend na čiji koncert je pohodio. Možda ne mari za rockom, ali da je rock sastavni dio njegove osobnosti dokazao je u intervjuu koji je dao za ovaj portal.

Wovenhand je počeo spontano kao vaš solo projekt. S vremenom je evoluirao u bend. Koliko je spontanost važna za vašu glazbu?

David Eugene Edwards: Ista je kao što je bila i dok sam svirao u 16 Horsepower. Dakle nema razlike. Još uvijek radim glazbu na isti način, dakle radim ono što želim. Razlika je samo u tome što me sad okružuju drugi ljudi. Kada je 16 Horsepower došao do kraja svog puta, ja sam jednostavno nastavio dalje kroz Wovenhand. Moj osobni pristup se nije mijenjao. Ono što se mijenja jest to da se glazbeno gledano krećem u različitim smjerovima. Drukčije je i to što je iza 16 Horsepower stajao veliki diskograf koji je gurao stvari, odnosno imidž onoga što je taj bend tada bio, dakle americana. Iako ljudi u Americi ne vole taj izraz jer im je čudan, za razliku od Europe gdje ima jasnu konotaciju.

Kao umjetniku, što vam dolazi prvo; glazba ili tekst pjesme?

David Eugene Edwards: Glazba. Riječi mi dolaze puno teže, sporije. S njima vodim bitke. Glazba mi dolazi jednostavnije i spontanije.

David Eugene Edwards: 'Prvo mi dolazi glazba, s riječima se borim (Foto: Walter Thompson)

Pjesma „Orchard Gate“, koja je ujedno i najdulja po minutaži na posljednjem albumu „Threshingfloor“ posjeduje utjecaje bliskoistočne glazbe. Koliko vas jako privlači taj zvuk?

David Eugene Edwards: Uistinu jako volim tu vrstu glazbe, gotovo jednako kao i američku. Od tog arapskog stila posebno mi se sviđa iranska glazba. Volim i turski i sjevernoafrički melos, ali ako bih morao izdvojiti to je svakako iranska glazba. Ona posjeduje određene specifičnosti koje odgovaraju mojem uhu. Ta glazba mi jednostavno razbuđuje maštu na jako dobar način. Odlučio sam da je dobra podloga za pjesmu „Orchard Gate“.

Je li nešto tome posebno prethodilo?

David Eugene Edwards: Bio sam u Turskoj i tamo sam kupio taj instrument, rekao bih da je neka vrsta lutnje. Već je bila naštimana u dućanu na orijentalni štim koji mi se sviđao. Dakle nisam je uopće naknadno štimao već sam je takvu odsvirao i na albumu.

Koristite i dosta elemenata američke folk glazbe koja je trenutno u ekspanziji. U zadnje vrijeme priličan broj američkih bendova posebno je okrenuto tim korijenima. Kako to objašnjavate u ovom trenutku?

David Eugene Edwards: Mislim da sve dolazi u ciklusima. Kad pogledate šezdesete, sedamdesete i osamdesete i tada su glazbenici reciklirali prošlost. Stvari tako idu prirodnim putem. Mladi se jednostavno zainteresiraju za glazbu svojih predaka i stvari se počnu događati, bilo da je riječ primjerice o blue grass glazbi, gospelu,ili nekoj drugoj glazbi, ovisno iz koje kulture dolazite. Prirodno je da ljudi posežu za prošlost i korijene. Ja razumijem one koji posežu za prošlošću i reciklažom iste, istu stvar radim i ja. No ja ne mislim da u tome treba biti tako čist. Puno ljudi koji voli tu vrstu glazbe i doživljava je na određeni čisti način ne vole to što ja radim jer im je to čudno. Za njih valjda nisam dovoljno koncentriran na to što radim. U tome ja ne pripadam nigdje. Ne pripadam ni prošlosti ni budućnosti, a jedva pripadam i sadašnjosti. U tom smislu stvarno nemam dom. No nisam zabrinut i uznemiren zbog toga. Jednostavno samo idem naprijed. To je ono što mi se sviđa.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh