Čuvar hrvatske glazbene baštine, osnivač Legena i Kriesa te utemeljitelj Ethnoambient Salona festivala, nadugo i naširoko…
Bilo bi valjda najlogičnije da počnemo s pitanjima koje se tiču tvojih glazbenih početaka. Izrastao si iz svijeta alternativne glazbe, punka, post punka i tome slično. No, umjesto da se uhvatiš nekog od takvih provjerenih žanrova, latio si se nečeg posve drukčijeg. Umjesto citiranja provjerenih citata, otišao si u arhive tradicijske glazbe i mnogima otkrio neke doista duboko skrivene glazbene dimenzije. Ukratko, mnogi su bili iskreno zadivljeni nakon onih prvih nastupa Legena u Kulušiću početkom devedesetih. Pa kako je to krenulo?
Zapravo je to krenulo potkraj osamdesetih godina kada se u to vrijeme u Kulušiću bilo jako dobrih koncerata: Papa Wemba, Dublinersi, Henry Rollins, a bilo je i takvih bandova koji su nam dali razmišljati: pa čekaj, šta ima slično tome kod nas? Prvo smo u tom vremenu bili krenuli s braćom Justin i i Jožom Burićem koji su u Grand Slamu svirali neke stare zagrebačke pjesme iz razdoblja između dva svjetska rata. Bili smo čak napravili i bend koji je radio na tom tragu. I onda je došao rat. Negdje 1992. godine jednostavno smo skužili kako postoji Institut za etnologiju i folkloristiku, pa smo Darko Pecotić i ja otišli tamo i uviđavni ljudi su nas primili. Ipak, malo su nas čudno gledali, jer nitko tamo valjda nije dolazio sa sličnim namjerama, bar sam ja imao takav dojam. I dali su nam uvid u arhivu, mi smo presnimili nekoliko pjesama i otad nadalje sam ja gotovo isključivo te pjesme slušao. Tad je nastao Legen, na osnovu tog materijala. Postojalo je to neko pitanje identiteta koje je bilo jako bitno. I još uvijek je bitno za Europu. Na žalost, upravo preko tog pitanja identiteta se dogodio i rat u Hrvatskoj i u Bosni. Mislim da Europa to pitanje identiteta još uvijek nije riješila na zadovoljavajući način. Mislim da nismo još uvijek dovoljno naučili niti od ovog rata u Hrvatskoj.
Slažem se, no vratimo se na glazbu. Sjećaš li se prvog značajnijeg javnog nastupa?
Prvi koncert je bio prizivanje proljeća na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. To je bila jedna vrlo neobična brucošijada, kakve su polaznici Akademije često znali priređivati. Nakon toga je na redu bio Kulušić, a onda jedna mala turneja po Hrvatskoj. To je bilo još uvijek neko ratno vrijeme, neobično, u kojem smo se mi doslovno sami organizirali od početka do kraja: od izrade plakata, lijepljenja na oglasne ploče, i tako dalje… Imali smo i svoju scenografiju koju smo vukli sa sobom. Neobična vremena.
Da…
Da…
Vrlo brzo su vas prepoznali vani, u inozemstvu. Možda čak i prije nego kod kuće…
Pa da. Nije postojala nikakva slična scena u Hrvatskoj. U to vrijeme se tek počela javljati nekakva hrvatska rock-scena preko Jabuke u koju se iz nekih razloga mi nismo baš najbolje uklapali, niti smo se dotakli s njima. Mi smo tražili svoj prostor i više smo ga nalazili u nekakvom umjetničkom krugu jer smo takvom krugu i pripadali. Tako da smo radili dosta performansa, nastupali u Berlinu i drugdje u Europi na raznim umjetničkim projektima. I dalje smo nastavili neke svoje koncerte, koji su znali biti i po nekim opskurnim prostorima. Zadnji u kojem smo nastupili bio je u tad još uvijek neobnovljenom Francuskom paviljonu Studenskog centra gdje smo zapravo radili polukazalište-polukoncert. Upravo iz tog nekog razloga mi nismo osjećali da je važno samo imati koncert u nekom klubu gdje ljudi popiju pivo, pa dalje po ključu „idemo se zabaviti“. Mi smo ipak bili pripadnici neke scene koja je slušala neku, pod navodnicima, alternativnu glazbu i htjeli smo nadobudno raditi nešto „veće od toga“.
Pa i jeste…
Išli smo nekim svojim čudnim putem. A to je znalo ljudima zapinjati za uši i oči, ali tu nikad nije bilo neke sustavnosti. Sami smo morali raditi puno toga. Održalo se jako puno koncerata. Puno performansa i svega i svačega. Ostao je lijep trag iza toga. Ali financijski je to bila jedna onako prilično mučna situacija. Ali, znaš ono: mlad si. Kad ljudi počnu govoriti o glazbenicima i autorskim pravima i tako dalje, o zaradi, uvijek smatram kako je glazbenik uistinu zadovoljan prvenstveno onda kada ga ljudi slušaju. To je puno važnije od novca. I s te strane ne mogu biti sretniji ako od glazbe nekim slučajem imam veći novac. No, po meni to više ulazi u neke probleme koje umjetnička scena ima generalno u svijetu, a to je da nađe svoje mjesto u društvu u kojem je umjetnost ispred financija, gdje financije i društvo slušaju umjetnika i idu u tom pravcu. To se konstantno događa: umjetnici definitivno definiraju svijet.
Ali se događaju čudne okolnosti pri kojima neki ljudi unatoč važnim i vrijednim stvarima koje rade, ne budu prepoznati. Mi imamo sreću jer smo prepoznati. Ali ima puno osoba, važnih umjetnika, koji su napravili sjajne stvari, ali kao da nikad nisu ni postojali, jer njihov rad nije doživio odgovarajuće vrednovanje na sceni. A puno je ljudi koji nisu napravili ništa, a opet slove za velike zvijezde. Ovdje ne govorim samo o Hrvatskoj, već smatram kako je ova civilizacija generalno tako posložena. To je veći problem. Ako i postoji neka frustracija, to je zato što umjetnički idealizam nije zadovoljen. Mislim, riječ je o idealizmu pa ne može ni biti zadovoljen. Što nas ne spriječava da i dalje idealiziramo… Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
