Čuvar hrvatske glazbene baštine, osnivač Legena i Kriesa te utemeljitelj Ethnoambient Salona festivala, nadugo i naširoko…
Kako je živjeti u Brightonu, kao Hrvat…
Što bi Boris Maruna rekao: dobro je jer nema Hrvata, ha-ha… Život u Engleskoj je OK, reklo bi se. Imam osjećaj da mogu računati na sistem u kojem jesam. Ja sam se također promijenio u skladu s tim sistemom. Učim puno. Učim svaki dan. Ne samo što se tiče programiranja, nego i o samom sebi i Hrvatskoj, o Europi, stanju u svijetu.
Ostaješ tamo trajno ili…
Misliš, koliko ću dugo biti tamo? Vrlo vjerovatno sve dotle dok budem imao što za naučiti. Ne mislim da je to odljev mozga. Možda jest mog mozga, ali ne u smislu Hrvatske. Ogromna je razlika kad si navikao živjeti u određenoj klimi s određenom tradicijom u kojoj ti je ugodno jer ti je sve poznato. Puno je lakše živjeti u Hrvatskoj. Mislim da bi se veliki broj Hrvata koji otiđu van u svakom trenutku vratio natrag. Ali za takvo nešto bi i ostali u Hrvatskoj trebali živjeti normalnije. Mislim da svatko treba početi od sebe. Početi graditi sebe. I početi, prvo i osnovno, vjerovati u to da se može. Tek onog trenutka kad počneš vjerovati, onda ćeš to i napraviti.
Nisi se očito bojao organizacije jednog svjetskog festivala u Solinu i eto sedamnaesta godina…
Da, ali kad gledam sad iz neke perspektive, šesnaest ili sedamnaest godina poslije, kada se vratim unatrag, pomislim, stvarno je to bila luda hrabrost. Mislim da je upravo radi toga sve to uspjelo. Kad si mlad imaš energije i to ide. Festival je nastao kao neka platforma, jer nismo spadali u taj rokenrol. Na hrvatskoj sceni nije postojala nikakva platforma tog tipa. Postojala je neka jako čudna stvar, a to su frustracije s time kako na prikladan način izraziti svoj identitet. Javljale su se tada i neke druge stvari koje nisu imale veze s glazbom. Mi nismo htjeli imati veze s tim, jedni način je bio da nešto sami napravimo. Tako smo napravili festival Ethnoambient. Mislim da je ono što je napravljeno u Solinu prešlo granice same Hrvatske. Postali smo jedan priznati međunarodni mali festival i imamo genijalne ljude koji dolaze na koncerte kao publika, a da pritom uz nas ne stoji većina tzv. velikih medija.
Ponešto nas se i prati, ali na žalost, način na koji funkcioniraju mediji u Hrvatskoj je taj da se ne predstavlja ona prava istina o tome što nešto jest ili neka prava ljudska istina o tome što nešto jest. Na našem primjeru, često nas svake godine pitaju tipa „što je novo ove godine?“ Tada dobijem sliku nekog paketa soka na kojem piše novo. Ja nikad ne kupujem zato što piše novo. Zato često medije ne zanima neki događaj sam po sebi, odnosno ono što on jest, nego im je važno na koji način bi ga mogli izreklamirati i predstaviti široj publici. Nadalje, mislim da je u medijima puno autocenzure, što je rezultat svojevrsne destrukcije medija koja vlada u Hrvatskoj.
Toliki glazbenici su prošli kroz Solin proteklih godina, od koji su neki najveća world musica imena. Nije li zapravo najuzbudljivije tebi sudjelovati u razmjeni glazbenih iskustava s takvim glazbenicima, i možda eventualno pronalaziti neke zajedničke elemente u glazbenom nasljeđu naroda s posve različitih dijelova svijeta, pa tako i s našom hrvatskom glazbenom tradicijom. Nose li takve spoznaje i iskustva nadu u afirmaciju nekog dubljeg i plodnijeg zajedništva među ljudima na svijetu, a koje će porušiti umjetno stvorene ili nerazumno potencirane i zapravo nepostojeće razlike među žiteljima našeg planeta.
Sretni smo jer sudjelujemo u tom idealizmu world musica koji zapravo ne postoji, nije definiran kao žanr. Postoji taj ideal da ako uspijemo iz tradicije izvući nekakvo iskustvo koje je trenutno zaboravljeno, da ćemo s tom nekom kvalitetom uspjeti riješiti probleme današnje civilizacije. No to je proces koji će potrajati, možda čak i stotinu godina. Ali postoji jedan sloj ljudi, intelektualaca u svijetu, koji u to još uvijek vjeruju i ponosni smo da smo dio jedne takve grupe, da smo priznati od njih. Na neki način zajednički to stvaramo.
Taj isti svijet je tebi i tvojim bendovima proteklih godina dodijelio neka uistinu važna priznanja, ističući kvalitetu vaše glazbe, jedinstvenost vašeg stvaranja… Laska li ti to ili je – priznanje ludom radovanje?
Priznanja? Najveće je priznanje je kad se ljudi i nakon deset godina još sjećaju nekog koncerta. Kada naš festival ima podršku časopisa fRoots koji je specializiran i alfa i omega je world musica. Čak kao neka mala Biblija svih tih događanja, moglo bi se reći. Siguran sam kako će se sljedećih godina uz pomoć fRootsa izučavati povijest glazbenog pokreta koji je nastao u zadnjih tridesetak godina. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
