Čuvar hrvatske glazbene baštine, osnivač Legena i Kriesa te utemeljitelj Ethnoambient Salona festivala, nadugo i naširoko…
Svirali ste na svim kontinentima, ako se na varam, Osim na Antartici?
Da, nismo bili na Antartici, ali niti u Africi.
Kako je završio Legen?
Ostali smo u prijateljskim odnosima, ali kako živimo u različitim gradovima vidimo se svake tri godine; znaš ono – kako dica, kako žena?
Onda si zapalio Kries…
Nakon određenog vremena smo shvatili kako je vrijeme da svatko pođe svojim putem. Godine 2003. počeo sam skupljati ljude za bend, prvi su bili Krešo Oreški i Ivo Letunić, mladi lijerist iz Konavala, koji sad više i nije tako mlad. Napravili smo prvi album „Ivo i Mara“. Kasnije su nam se pridruživali Andor Végh, Konrad Lovrenčić, Erol Zejnilović i Ivan Levačić.
Koliko si zapravo izdao CD-ova?
Iskreno, ne znam. Čudno je to s tim CD-ima, jer ima i nekih izdanja, kompilacija. Ima ih dosta, u svakom slučaju. A i ja sam čovjek koji nikakvu dokumentaciju ničega nema, kako sam se u životu stvarno puno puta selio, još od studentskih dana, pa onda kasnije kao glazbenik. Mijenjao stanove i tako dalje. U jednom trenutku sam jednostavno morao napraviti taj klik u glavi da ja mogu i bez toga. Ja čak i nemam svoje CD-ove. Doslovno nemam nijedan CD. Cijepljen sam od toga. Brojke mi u principu ne znače puno.
Uskoro bi, čujem, mogao pribrojiti još jedan CD u zbirku izdanih CD-ova, koju, hm, u stvari nemaš…..
U Kriesu smo na neki način sazrijeli, promijenili se, naučili o sebi. U petom mjesecu se našli i u tri dana je nastalo deset pjesama. Što je bilo stvarno veliko iznenađenje. Idu stvari jako brzo. Mislim da će to biti najbolji album koji sam ja do sada napravio.
Vidim, nema problema s nedostatkom optimizma…
Čudno je to, postavljam svoj život tako. Pokušavam učiti gdje god mogu. U Legenu i Kriesu smo imali puno problema. Život je prepun toga. I jedina stvar koju sam naučio je kad definiraš i dimenzioniraš neki problem sam sebi, taj se problem učini nerješivim. Ako ne razmišljaš o tome što problem jest, rješenje i nađeš. Možda se može pronaći analogija s onim što se trenutno događa u Hrvatskoj. Postoje ljudi koji su se obogatili nakon rata, i oni neki drugi koji su, kako se to kaže, pošteni. To se doima kao problem. Rješenje za Hrvatsku je onako kako je vide u Europi jasno, ali ne može to nitko napraviti za nas, nego jednostavno mora postojati neka vrsta konsenzusa, među nama samima. Svatko mora shvatiti što može napraviti. Samo kad bi uložio dovoljno energije i ljubavi u to. Svaki čovjek koji ovo bude čitao mora shvatiti što on može napraviti, a ne što netko nije učinio ili je krivo učinio. Isto tako, ako, recimo, netko možda želi nešto doznati iz ovog intervjua, on će to i pronaći. I uopće pritom nije važno koliko smo mi dobri u svemu tome, ti kao onaj koji intervjuira, a ja kao intervjuirani.
Je li ovo zaključak?
Mislim da bi tu mogli stati i staviti točku.
Onda: točka.
Tekst objavljen u suradnji s portalom Tris.com.hr