Solidni debi ukazuje kako je riječ o grupi čiji potencijal u budućnosti može dati puno bolje rezultate, samo ako se ista otrgne iz zagrljaja svojih idola.
Rock kvartet Mona na svom debi albumu zvuči kao da je kojim slučajem riječ o grupi koja je potekla iz nekog grada u unutrašnjosti Velike Britanije, nego iz country središta Nashvillea iz američke države Tennessee.
Mona njeguje rock izričaj blizak U2-u i posebno grupama kao što su Starsailor i Keane, samo što za razliku od spomenutih Nick Brown frontmen iste nema čisti i baršunasti tenor, već promukli glas kojeg u puno situacija napreže do granica pucanja. A to je u rocku uvijek dobrodošlo, pogotovo ako je u pitanju bend koji se formom rock himni poigrava već u svojim povojima.
Prvijenac benda, kojem je pjevač Nick Brown nadjenuo ime u čast svoje bake Mone, može se svrstati među tipične rock debije (da kojim slučajem postoji neko kataloško razvrstavanje). Pun energije, emocije, snažnih rifova, postojanog ritma i pretencioznim (ali u slučaju Mone i pijevnim) refrenima, skovan u duhu ostavljanja što dublje prve brazde od strane prpošnih i hrabrih mladića željnih dokazivanja i prolijevanja litara znoja na pozornicama koje im se nađu na putu.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=_YVY3JYgWHs[/youtube]
Članovi Mone ne žele ni da ih se eventualno krivo identificira s bendovima projektima koji su već počeli nagrizati i indie scenu, a kamo li sve ono što djeluje po starom načelu: 1, 2, 3, i udri. Stoga su album u potpunosti snimili u svojoj garaži u Nashvilleu, što je sasvim dovoljni dokaz da su ovi momci daleko od pozera željnih instant slave.
Za produkciju se pobrinuo Rich Costey, koji također u cijelu priču nije ušao slučajno. Bend je htio upravo njega zbog iskustva s najvećim rock bendovima današnjice kao što su Foo Fighters, Muse i Arctic Monkeys, a Rich se pobrinuo da Mona upravo tako i zazvuči: masivno i upečatljivo. Najjači adut grupe je vokal Nick Brown koji zvuči kao mladi Bono Vox, ali sa stavom i stilom mladog Springsteena kad je u pitanju deranje vlastitih glasnica.
Daleko od toga da sve to zvuči nakaradno. Pjesme „Lines In The Sand“ i „Taboo Lights“ u sebi posjeduju snagu dizanja cijelog stadiona na noge, naravno pod uvjetom da Brown tu snagu i emociju može postići uživo. Tehnologija u studijima je opaka kad je riječ o stvaranju privida, jer i Jared Leto iz 30 Seconds To Mars na albumima naizgled vrišti do iznemoglosti, dok je uživo više sklon pričanju u pauzama između pjesama. No nešto govori kako Nick Brown ipak izgara dovoljno snažno da vjerojatno jedva čeka open air priliku kako bi vokalnim performansom razgrtao oblake na nebu.
Pozitivno je što je Mona povukla ručnu kočnicu kad je u pitanju broj pjesama na prvijencu. Uvršteno ih je deset. Album je kratak, ali sasvim dovoljan za stvaranje slike o glazbenicima koji svoj ego trip koriste u pjesmama (gdje i treba), a ne u gomilanju minutaže.
Balade i žestoke pjesme se izmjenjuju u skoro pravilnom nizu i to u korist žestokih. Možda bi bilo bolje da album zatvara najkvalitetnija i najupečatljivija balada „Say You Will“, a ne bljedunjava „Trouble On The Way“, pogotovo što potonju krasi milijun puta prožvakani aranžman gitarskog prebiranja akorda po žicama bez ikakve želje za makar i kratkim izletom iz tog okvira.
Kada se pogleda šira slika, „Trouble On The Way“ nije iznimka, već najjači marker kad je u pitanju inventivnost Mone. Originalnost je najveća mana grupe. Koliko je jaka u izvedbi odavno prokušanih rock formi, Mona je jednako toliko slaba kad je u pitanju davanje osobnog pečata ili bar pokušaja osvježavanja stare šprance. Najsnažniji slušateljski dojam je: Zar su Starsailor promijenili pjevača?
No u pitanju je prvi album, pa ostaje nada da će u narednoj fazi Mona i po tom pitanju evoluirati. Možda ta zvučna bliskost i nije tako loša, ako ništa drugo grupa je u stanju postići je i to uvjerljivo kroz vlastite pjesme. Za sada, palac gore.
Ocjena: 7/10
(Island / Universal Music, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
