‘Taking Drugs To Make Music To Take Drugs To’, naziv je stare kompilacije kultnih Spacemen 3 koji savršeno odgovara onome što smo u četvrtak u Močvari imali prilike čuti od japanske četvorke Mono.
Ne znam jesu li i u kojoj mjeri članovi grupe skloni narkoticima, ali ono što sviraju zaista djeluje poput nekog uglazbljenog tripa u kojem osjećaji blaženstva svakog časa mogu postati košmarni nasrtaji na sva čula.
Povod novog susreta sa zagrebačkom publikom bila je turneja kojom obilježavaju dvadeset godina na sceni, što se iz set-liste baš i nije dalo zaključiti. Ista se, naime, bazirala na aktualnom albumu “Nowhere Now Here” čije ionako kompleksne skladbe na pozornici prerastaju u prave post-rock simfonije i nakon hipnotičkog, čak i nježnog uvoda postaju pravi uragani distorzije i feedbacka. U tim trenucima Mono znaju zazvučati žestoko poput nekih predstavnika ekstremnijih grana metala, zaploviti atonalnim kaosom Velvet Undergrounda ili evocirati najbučnije shoegaze i noise prvoborce tipa My Bloody Valentine, Jesus & Mary Chain i već spomenutih Spacemen 3.
Sve to najčešće se događa tijekom jedne jedine kompozicije, bilo da je riječ o novijim brojevima kao što su razorna “After You Comes the Flood” ili nešto starijima “Ashes in the Snow” i “Dream Odyssey” koje sam doživio poput njihovog hommagea, točnije odgovora na “Echoes”, legendarni tour de force Pink Floyda s albuma “Meddle”.
Takaakira Goto i ostatak Mona tijekom sat i pol koncerta kao da nisu bili svjesni ni publike niti bilo čega što se događa oko njih, gotovo autistično uronjeni u vlastitu muziku. Popunjenoj Močvari tako su se obratili tek na samom kraju, zahvalivši nam na dva desetljeća podrške.
Nastup je zatvorila “Com (?)” sa sada već davne ploče “One Step More and You Die” koja je, barem prema sudu potpisnika ovih redaka, bila i najslabiji trenutak večeri. Neke ozblijnije prigovore, da se razumijemo, nije joj moguće uputiti, no poslije svega što smo imali prilike čuti, ta je stvar ipak zvučala prilično obično, posebno ako je usporedimo s “Halcyon”, na kojoj im se pridružila i predizvođačica, britanska čelistica Jo Quaill, ili naslovnom pjesmom aktualnog albuma.
Zahvaljujući singlu “Breathe” mogli smo čuti i malo pjevanja – slušajući Tamaki Kunishi kako je izvodi stvarno sam imao osjećaj da se nalazim u nekoj epizodi posljednje, suludo spaljene sezone “Twin Peaksa” i da bi se njezin anđeoski vokal ubrzo mogao pretvoriti u zastrašujući urlik.
Istinski čarobna glazbena večer, jedna od onih koju čitavu možete provesti zatvorenih očiju, potpuno prepušteni filmovima koje snoliki gitarski pasaži, brutalni riffovi ili lijepe klavirske dionice režiraju u vašoj glavi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
