‘MoodSwing’ – Joshua Redman i pokušaj demistifikacije jazza

Naravno da se jednom pločom ne može promijeniti slika koju stil sa stoljetnom tradicijom poput jazza ima u javnosti, ali kada bi to bilo moguće, taj bi album vjerojatno trebao zvučati upravo kao ‘MoodSwing’.

Joshua Redman Quartet “MoodSwing”

Prošle je godine all-star kvartet predvođen saksofonistom Joshuom Redmanom, a koji uz njega još čine sve redom teškaši; pijanist Brad Mehldau, kontrabasist Christian McBride i bubnjar Brian Blade, objavio jedno od najhvaljenijih lanjskih jazz idanja, album “RoundAgain”. Etiketa Nonesuch koja ga je objavila odlučila je iskoristiti priliku i ponovno izdati i prvu ploču koju je ova postava snimila pred više od četvrt stoljeća kada su današnji prekaljeni majstori bili tek momci koji obećevaju. Dvadeset i sedam godina kasnije pred nama je tako na vinilu “MoodSwing”, album koji bi se najlakše moglo okarakterizirati kao “ploču s misijom”.

Jazz je izgleda uvijek u nekakvim problemima, pitajte bilo koga tko se bavi ovim glazbenim žanrom i bit će vam jasno, ali sredinom devedesetih bio je u posebnoj vrsti nevolje. U svom tekstu koji prati album “MoodSwing” tada dvadesetpetogodišnji mladac Redman vrlo je jasno raščlanio tu problematiku, naime u širokoj javnosti postojala je jasna odbojnost prema jazzu kao glazbi koja je prejerano cerebralna, komplicirana i čudna. Ljudi su ga smatrali intelektualnom glazbom koja se više bavi matematikom nego osjećajima. Jasno je da je ovakva generalizacija štetna i pogrešna, ali nemoguće je zanemariti činjenicu da i danas postoje određeni džezerski krugovi u kojima je mnogo bitnije kako nego što, a mnogi izvođači su spremni pokazivati svoje tehničko umijeće nauštrb osjećaja. Stoga nije čudno da i danas dobar dio ljubitelja glazbe i dalje osjeća svojevrsnu odbojnost prema jazzu kao elitističkoj glazbi, pa tako ni ne uspostavlja pravi kontakt s njim.

Naravno da se jednom pločom ne može promijeniti slika koju stil sa stoljetnom tradicijom poput jazza ima u javnosti, ali kada bi to bilo moguće, taj bi album vjerojatno trebao zvučati upravo kao “MoodSwing”.  Riječ je o albumu koji potječe iz vrhunca zlatnog doba CD-a kad se očekivalo da ovaj medij bude u potpunosti ispunjem sadržajem, a njegovo trajanje od sedamdeset minuta danas se može činiti pretjeranim da album ovog tipa, ali njegova pitkost i pristupačnost jamče da se velika minutaža u ovom slučaju neće pretvoriti u problem.

Često možda škrtiji na broju nota, no bogatiji po atmosferi od mnogih svojih suvremenika, Redman i dečki isporučuju bogatu ploču koja vrvi emocijama i, ako hoćete, raspoloženjima te se pretače iz jednog ugođaja u drugi baš kako joj i naslov sugerira. Nazivi pjesama također su pojednostavljeni i upućuju u kojem smjeru se skladba kreće, od otvaranja s nježnom “Sweet Sorrow”, preko cool jazza u “Chill” i vedre “Rejoice” do razigrane “Mischief”… Sve na ovom albumu upućuje na stvari koje se mogu i moraju osjetiti a da ih ne promišlja, raščlanjuje i intelektualizira.

Mnogi su majstori i prije Redmana znali da jednostavne stvari često ostavljaju trajniji dojam od kompliciranijih, pa tako svojim opipljivim ugođajem “MoodSwing” komunicira s atmosferom kakvu ćete naći kod Milesa Davisa na “‘Round About Midnight” ili čak soundtracku “Ascenseur Pour L’échafaud”, ali kao saksofonist svakako je više pod utjecajem Johna Coltranea, pa tako kad slušate “The Oneness of Two (In Three)” nemoguće je ne pomisliti kako je riječ o odgovoru na Coltraneovu verziju “My Favorite Things”. No, u istoj mjeri u kojoj se obraća prošlosti, kvartet ostaje i u vezi sa sadašnjim (tadašnjim) trenutkom, pogotovo s prevladavajućim soul i pop sentimentima (vidi smooth kompoziciju “Faith”). Ipak, i jazz policija će se valjda složiti da je “MoodSwing” u svakom svom trenutku zbilja jazz. Jazz koji ni u jednom trenutku ne probija neke nove putove, ali to mu nije ni misija. Ovo je ploča za privlačenje novih slušatelja, a ne za uzbuđivanje velikih znalaca, i kao takva funkcionira čak i kad ne ide uz dlaku nepripremljenima kao što je slučaj primjerice u većim dijelom atonalnoj i improviziranoj “Dialogue” koja možda djelomično evocira stil Erica Dolphyja.

Redmanov kvartet s “MoodSwings” šalje izrazito bitnu poruku, a to je da jazz (ili blues, ili svaka druga vrsta glazbe) degradira kada postaje sama sebi svrhom, da van komunikacije s drugim muzičkim stilovima nužno mora atrofirati u nešto što će publici ubrzo postati nerazumljivo i, posljedično, nezanimljivo. Zato je izrazito bitno da i danas imamo mlađe izvođače na svjetskoj sceni koji će džezersku bravuru spojiti s komercijalnijim trendovima. Ovdje opet navodim imena poput Kamasija Washingtona i Shabake Hutchingsa na svjetskoj sceni ili projekte koje kod nas vode primjerice Toni Starešinić ili Mak Murtić. Miješanjem različitosti stvaraju se uzbudljive nove kombinacije koje će privući publiku i možda nekima otvoriti i vrata prema klasičnijim oblicima jazza, štogod to točno danas uopće značilo.

(Nonesuch, 1994./2021.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X