Morrissey ‘I Am Not a Dog on a Chain’ – nikada ga nemojte otpisati

‘I Am Not a Dog on a Chain’ je hrabar album, album na kojem se danas 60-godišnji Steven Patrick Morrissey ‘bacio na glavu’ u neka za njega dosad neistražena ili jedva dotaknuta glazbena prostranstva. 

Morrissey ‘I Am Not a Dog on a Chain’

U životu svakog glasnogovornika generacije postoji trenutak kada se poželi odreći mesijanske uloge i svih svojih sljedbenika, ponajprije onog ekstremnijeg dijela koji je u njegovim riječima i idejama tražio i nalazio puno više nego što su zaista sadržavali. Još kao pjevač i tekstopisac neprežaljenih The Smiths, Morrissey je postao ultimativni heroj prave vojske neshvaćenih i usamljenih autsajdera koji su osjećali da ih nitko nikad neće razumjeti i da im je sudbina uskratila čak i najosnovnije emocije poput ljubavi i prijateljstva. Taj teret koliko-toliko uspješno je nosio desetljećima, no posljednjih godina svoju je tankoćutnu sljedbu šokirao slizavanjem s ekstremnom desnicom i kontroverznim komentarima o Brexitu ili rasizmu, posebno jer je usporedo s tim izbacivao razočaravajuće albume „World Peace is None of Your Business“, „Low in High School“ i kolekciju obrada „California Son“.

Nakon recenziranja zadnjespomenutog, odlučio sam da je krajnje vrijeme da se okanim daljnjeg praćenja njegove glazbe i sve uzaludnijih pokušaja da u njoj otkrijem barem malo nekadašnje magije, ne samo The Smithsa, nego i nekih suvislijih izdanja samostalne mu karijere. Sreća je što nisam poštivao svoju odluku pošto je „I Am Not a Dog on a Chain“ najbolje što je snimio od „You Are the Quarry“ i još jedan dokaz da starog Moza nikada ne smijete otpisati.

Novih 11 pjesama svakako spada među najeksperimentalnije stvari koje je napravio pa album starta elektronskim udarima na tragu U2-ovih „Achtung Baby“ i „Pop“, „Love Is On Its Way Out“ zvuči kao nekakva moderna, paranojom progonjena verzija girl pop sastava šezdesetih, dok je „The Secret Of Music“ najlakše opisati kao avangardni kaos u kojem se programirani beatovi i živi instrumenti bore za prevlast. Studiozno rađeni aranžmani su općenito jedno od najjačih oružja ove ploče zbog čega će u „Darling I Hug a Pillow“ rame uz rame stajati mariachi trube i 80’s sintesajzeri, a izvrstan northern soul singl „Bobby, Don’t You Think They Know“ u orbitu lansirati gostujući vokal Motown veteranke Thelme Houston.

Od samoga sebe i nasljeđa bivšeg benda također nije uspio predaleko pobjeći pa među pjesmama nalik Smithsima najbolji dojam ostavlja završnom baladom „My Hurling Days Are Done“, a najlošiji „Once I Saw the River Clean“ koja djeluje kao da ju je radio po špranci. „Knockabout World“ u sjećanje doziva 80’s sastave tipa Yazoo, kao i „The Truth About Ruth“, barem dok se ne uključi gitara u tradiciji Johnnyja Marra.

Tekstualno, nježnije duše među Mozzerovim fanovima ponovno se trebaju pripremiti za šok – poziciju nekoga tko će vam sasuti istinu u lice, htjeli to ili ne, obranio je nagovarajući potencijalnog samoubojicu da ‘prestane cmizdriti, oduzimati ljudima vrijeme i napravi to’ u „Jim Jim Falls“; Bobby iz spomenutog singla je drogama i ovisnošću rasturena rock zvijezda koja uzaludno skriva svoje poroke, a u naslovnoj se pjesmi obračunao s vlastitim imidžem i svime što su javnost i fanovi očekivali od njega („I am not a dog on a chain/I use my own brain/Thanks all the same“).

Nasuprot tome stoje novi u beskrajnom nizu pokušaja kuženja svijeta u „What Kind of People Live in These Houses?“ i nostalgična šetnja Manchesterom njegovog sjećanja u društvu pokojne bake („Once I Saw the River Clean“).

„I Am Not a Dog on a Chain“ je hrabar album, album na kojem se danas 60-godišnji Steven Patrick Morrissey ‘bacio na glavu’ u neka za njega dosad neistražena ili jedva dotaknuta glazbena prostranstva.  Samim time, nekoliko je skladbi moralo biti žrtvom takvog eksperimenta, ali u konačnici ima dovoljno razloga da probudi nadu u početak nove faze karijere, znatno uspješnije od ove posljednje. Svim kontroverzama unatoč.

Ocjena: 7/10

(BMG, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X