U četvrtak su se u Vintage Industrial Baru predstavila dva benda na koja u budućnosti svakako treba računati.
„I ti ćeš pisati o ovome?“, upitao me jedan mladić u backstageu nakon koncerta. „Da, naravno“, odgovorih. „Pa zar nisi u nekom sukobu interesa obzirom da Django (Ivan Laić, op. a.) piše za Ravno do dna?“,uslijedilo je novo pitanje, a naravno razvidno je da to može pomisliti i svaki ozbiljniji čitatelj ovog portala.
Odgovor je sljedeći: Nit’ Laića netko tjera da piše za Ravno do dna, dakle to je u sferi njegove dobre volje, nit’ mene netko tjera da idem na koncerte benda u kojem on pjeva, što je pak u sferi moje dobre volje. U početku se normalno radilo o znatiželji kako zvuči bend ovog (za mene) mladca s istančanim ukusom za glazbu i zavidnim literarnim, kao i sposobnostima rasuđivanja, a kako se Moskau razvijao (a razvija se prilično brzo) počela me sve više zanimati koncepcija ovog, umjetnički kazano, suludog kolektiva koji s jedne strane bez problema u svoje redove prima najrazličitije gostujuće glazbenike koji bez zadrške postaju dio priče (što je sinoć bio slučaj sa Sarom Renar), a s druge pak strane, zadnja generacija rock glazbenika koja je tako progresivno s elementima teatra (kao i upotrebe najrazličitijih predmeta u sklapanju zvučne slike) pristupila svom izričaju pripadaju generaciji članova grupa kao što su primjerice Let 3 i Grč. Moskau su prvi mlađi na sceni kad se stvari ugrubo sagledaju.
U početku je Moskau bio svojevrsni glazbeni teatar apsurda, no to je sada mašina koja uvjerljivo melje sve pred sobom kvalitetno usmjerenom arogantnom bukom kao kontrapunktom kršćansko-religijskim motivima i vapajima usmjerenima Svevišnjem. Dakako, u izričaju su snažno naslonjeni na nasljeđe Toma Waitsa i Nicka Cavea, ali Moskau sasvim elegantno nosi taj kaput. Nema tu ni govora o nekoj providnoj pljački ili onom ‘nit smrdi nit miriše’ elementu kakav ima gotovo svaki cover bend.
U sve većoj mjeri osjeća to i publika, a u Vintageu ih je bilo dovoljno da dupkom napune svaki manji klub u gradu, jer bez zavaravanja, solo nastup u Vintage Industrial Baru je veliki zalogaj za svaki iole autorski nastrojen sastav.
Početak je bio snažan, kao što se pokazalo i da novi razglas u klubu besprijekorno grmi. Moskau je koncert zakotrljao s „Ain’t No Grave“ tradicionalnom američkom gospel pjesmom, jednom od cijelog niza njih koje su se našle na posljednjem albumu „Gospel Machine“. Na sljedećoj „King In A Rag“ je Ivan Grobenski nakon Laića preuzeo ulogu frontmena dok je Laić došao na njegovo mjesto za klavijaturama po kojima je atonalno udarao. Prva unisonost energije i žestine koja je značajnije potegnula i publiku uslijedila je na „John The Revelator“ koja je zvučala kao da je razularena banda upala u crkvu; koliko poniznosti toliko i agresije, koliko kreposti toliko i erotike u zraku.
Grupa je u novo poglavlje potom zakoračila izvedbom „My Funny Valentine“, skladbom iz 1937. koju vjerojatno do sad nije zaobišao niti jedan džezist, s tim što je u izvedbi Moskau ona imala teški pulsirajući ritam kao da joj je sam Blixa Bargeld ‘masakrirao’ aranžmane. S „Courthose“ se došlo na autorski teren s prvijenca „Dirty Ground“, kao što s istog albuma nije izostala potpuno prearanžirana „Seasons In The Sun“ koja je u rukama Moskaua bila sve drugo, a nipošto benigna ljubavna pjesma, iako je nakon nje koncert uplovio u mirne vode snovom pjesmom „Betty Murderd“.
Uslijedile su još „Violence“ i „Daughters“ prije nego li se bend već ‘tradicionalno’ oprostio od publike eklektičnom „Forrest Party“. Izostanak nekih zgoditaka s prijašnjih koncerata poput „Wade In The Water“ samo je bio jasni znak da grupa ne želi robovati bilo kojem obliku očekivanja kad je u pitanju set lista. Treba još jednom nadodati kako se Sara Renar jako dobro uklopila u Moskau, što električnom gitarom, što raznim ručno izrađenim perkusijama. Za lupanje ritma po starom sudoperu bila je zadužena stalna članica Buga Klara Banuša.
Što se tiče koprivničkog Letarga koji je nastupio kao predgrupa još jednom se može zaključiti da su izvrsni. Energetski potpuna suprotnost Moskauu, poletnog ritma, popistično-melodični ali i žestoki, emotivni ali ne i patetični, a opet nastupili su pred 20-30 ljudi i to, kako sam čuo, uglavnom ih je došla podržati koprivnička ekipa. Stoga bi bilo šteta da Letarg ostane nekakva tajna znana samo koprivničkoj publici. No vjerojatno će biti još prilika. Oba sinoćnja nastupa su dobar znak da je koprivnička scena u kvalitativnom usponu.