‘Most špijuna’ – Steven Spielberg na pola gasa

Spielberg se nikada nije bojao zaploviti u nepoznato i režirati drugačije priče od onih na koje je naviknuo, ali izgleda kako mu ‘Most špijuna’ nije ponudio dovoljno materijala da izađe iz okvira klasične režije i malo razigra tu inače fantastičnu, ali pomalo suhoparnu priču.

‘Most špijuna’ (‘Bridge of Spies’)

Nekako se potrefilo da sam film „Most špijuna“ gledao isti dan kada sam prisustvovao svojevrsnom predavanju Branka Lustiga, našeg slavnog producenta i dobitnika dva Oscara, koji će ostati upamćen po suradnji sa Stevenom Spielbergom i to na filmu „Schindlerova lista“. Lustig je dobar dio vremena proveo razgovarajući upravo o Spielbergu, ne ustručavajući se častiti ga komplimentima i hvaliti ga ne samo kao velikog redatelja, već i čovjeka koji ima iznimno izražen osjećaj za emociju i prenošenje iste na gledatelja. I to apsolutno stoji: Spielberg je jedan od rijetkih hollywoodskih režisera/producenata/scenarista koji su uspjeli spojiti veliki i raskošni blockbuster s teškom i intimnom dramom te nam u gotovo svakom filmu ponuditi najbolje od dva svijeta. To uspješno radi već 40 godina, u kojima je uspio ispolirati svoj kreativno-tehnički izričaj do savršenstva. Na žalost, putem je i izgubio nešto, a to je razlog zbog kojeg je „Most špijuna“ ipak samo vrlo dobar film.

Radnja počinje tamo negdje krajem 50-ih godina, u vrijeme kada SAD i SSSR vode za živce poguban i itekako napet Hladni rat. FBI u New Yorku uhiti čovjeka po imenu Rudolf Abel (Mark Rylance), za kojeg gotovo da nema sumnje kako je sovjetski špijun. Ipak, kako bi održali privid poštenja, uključujući i onog u ophođenju sa stranim obavještajcima, Ameri angažiraju slavnog odvjetnika Jamesa B. Donovana (Tom Hanks) da ga brani, a ovaj svoj posao i dužnost prema plemenitom zvanju shvaća vrlo ozbiljno te spašava Abela od smaknuća, argumentirajući sucu kako bi im on mogao biti više vrijedan živ, nego mrtav. I uistinu, nedugo nakon kraja suđenja Sovjeti hvataju američkog špijuna Francisa Garya Powersa (Austin Stowell) te predlažu razmjenu zarobljenika na „neutralnom tlu“ Istočne Njemačke. S američke je strane na pregovore poslan sam Donovan, koji će vrlo brzo shvatiti kako globalna politika nema milosti.

Snimljen po istinitoj priči koja je još u ono vrijeme fascinirala američku, sovjetsku i svjetsku javnost, „Most špijuna“ ima uistinu malo mana, barem kada se govori o onome što vidimo i čujemo. O direktoru fotografije i dvostrukom Oscarovcu Januszu Kaminskom ne treba puno govoriti te je sasvim jasno kako je vizual filma u njegovim rukama siguran od bilo kakvih anomalija ili propusta, a isto je i sa skladateljem Thomasom Newmanom (koji je morao uskočiti umjesto tada bolesnog Johna Williamsa, Spielbergova jedinog izbora još tamo od 1985. godine i „Boje purpura“). Ispred kamere, dakako, samo najbolje, uz posebno spominjanje dvojca Hanks-Rylance koji svojom dinamikom, ali i solo scenama kradu svaki kadar. I dok smo na to već navikli od sigurnog Hanksa, posebno je lijepo na velikom platnu vidjeti Marka Rylancea, umjetnika koji slovi za jednog od najboljih kazališnih glumaca generacije, ali jednostavno nikada nije napravio potrebnu tranziciju na ovaj drugi, mnogo popularniji format.

No, sada dolazimo i do Stevena Spielberga, glavne vrline, ali i mane „Mosta špijuna“. Naravno, redatelj njegova renomea ovakve projekte rješava s lijevom nogom i uistinu film vodi kirurški precizno od početka do kraja, pogađajući pritom svaku notu i ne dopuštajući mu da odleprša u nekakve osjetne promjene tona ili zaglibi u stalnoj fluktuaciji tempa. „Most špijuna“ je tako konstantna ravna linija, film koji nema nikakvih vidljivih padova, ali niti znatnijih uspona, što ga na kraju ipak čini pomalo dosadnjikavim. Da me ne biste krivo shvatili, objektivno je to virtuozno djelo, ali izvedeno na način na koji bi robot izveo kakvu slavnu glazbenu kompoziciju ili kuhar skuhao jelo točno po recepturi: jednostavno nema žara, srca, uzbuđenja… nema edgea.

Kako je Spielberg tijekom 40 godina svoje karijere uspio ispolirati svoj izričaj, tako je putem vjerojatno zahvatio i slojeve onoga što ga je tjeralo da radi drugačije stvari na drugačiji način, ono zbog čega je snimao filmove o manijacima u kamionima, divovskim ubojitim morskim psima ili dobroćudnim vanzemaljcima koji samo žele kući i nije se bojao baciti rukavicu hollywoodskim konvencijama i pokazati drugu stranu već poznate medalje. I dalje on obavezno u svaki svoj film ubaci te emotivne elemente i svoje likove prikaže kao prave ljude od krvi i mesa, ali nije to više onako fluidno i prirodno kao prije, već izgleda izvještačeno i ugurano s predumišljajem i proračunatošću čovjeka koji točno zna gdje treba postaviti koji element kako bi postigao takvu i takvu reakciju gledatelja.

Nije to nešto što se može vidjeti na prvu i možda bi nekome moglo ostati lebdjeti u eteru kao ona nelagodna misao kako „Most špijuna“ ipak nije toliko savršen film kakav se s obzirom na skup njegovih sastavnih elemenata čini, ali svakako je nešto što se osjeća tijekom cijelog njegova trajanje, a bome i kasnijim promišljanjem o istom. Je li to razlog zašto ga ne bi trebalo pogledati? Apsolutno ne, jer Spielberg i kada radi na pola gasa, radi to bolje, jače, ljepše i zanimljivije od gotovo svih svojih kolega, a sama je priča i izvedbe ljudi koji su na njoj radili i dalje vrh onoga što Hollywood može ponuditi. Ozbiljan taman toliko da zadovolji apetite malo zahtjevnijih gledatelja, a opet dovoljno zabavan da u stolici zadrži i one kojima se na sam spomen sudsko-špijunske drame počnu spuštati vjeđe, „ Most špijuna“ svakako opravdava cijenu kino ulaznice.

Ocjena: 8/10

(AmblinEntertainment, Dreamworks SKG, Fox 2000 Pictures, MarcPlattProductions, Participant Media, Reliance Entertainment, Studio Babelsberg, TSG Entertainment; 2015.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X