Bili smo na prvom gostovanju kanadske grupe Mother Mother u Budimpešti.

Priča grupe Mother Mother započinje 2005. godine na Quadra Islandu u britanskoj Kolumbiji na krajnjem zapadu Kanade gdje Ryan Guldemond želi osnovati pop bend i to čini sa svojom sestrom Molly i prijateljicom iz glazbene škole Debrom-Jean Creelman. Nazivaju grupu Mother i iste godine objavljuju u vlastitoj režiji album istog naziva. Nakon nastupa na Pop Montreal festivalu potpisuju diskografski ugovor s Last Gang Recordsom i tada mijenjaju ime, tj. dodaju još jedan „Mother“.
Od tada pa do 2020. godine Mother Mother su gotovo isključivo sjevernoamerička priča s još sedam objavljenih albuma i činilo se da će tako i ostati. No pandemija korone i globalni lockdown mijenjaju sve i potpuno neočekivano pjesma „Hayloft“ snimljena još 2008. godine preko TikToka postaje viralna. Pjesma govori ljubavnoj aferi dvoje mladih koje u zagrljaju zatječe djevojkin otac u štali na imanju, te je odlučan pištoljem presuditi ljubavniku svoje kćeri. Pjesma je složena poput neke benigne poletne brojalice koja pomalo unosi nemir obzirom na svoj kontrapunkt, ali zahvaljujući TikTok videima dolazi do potpuno nove globalne tinejdžerske publike koja u njoj pronalazi svojevrsno objašnjenje i utjehu o naglom prekidu dotadašnjih normalnih životnih okolnosti.
Za života u karanteni „Hayloft“ za mnoge mlade postaje ulazna točka prvo u album „O My Heart“ na kojem pronalaze još najmanje četiri pjesme koje korespondiraju s osjećajima u njihovim mladim životima, a potom i ostatak opusa grupe Mother Mother.
Tada ta grupa ulazi i u život moje kćeri i kako mi je kasnije rekla, to je prvi bend koji je sama otkrila, slušala i zavoljela. Dakle, ne nešto što smo joj mi kao roditelji ‘doturili’. A svi znamo da su to posebne situacije, kad otkrijete svoj prvi bend u koji se zaljubite – nešto što ostaje urezano za cijeli život.

Dakako, nisam to znao do svega nekoliko mjeseci prije objavljene europske turneje u sklopu koje je Budimpešta bila nama najbliža koncertna točka za Mother Mother. Naime, za razliku od mojih roditelja koji su dobro mogli čuti koju glazbu slušam na gramofonu, uglavnom preglasno za njihove tadašnje pojmove, ja kao roditelj današnjice takve stvari slabo doznajem. Nije moja kćer jedina koja stavi bežične slušalice na glavu i isključi se tako iz kućne svakodnevice. Ako ne pitam, nikad ne doznam.
Uglavnom, nakon kupnje ulaznica sam i počeo slušati Mother Mother, ne samo zbog „father father“ situacije u smislu „što to moja kćer tako voli“, već što su i mene zaintrigirali, jer su mi s prvim albumima bili kao neki čudan spoj između Violent Femmes i The B-52’s, a poslije su još više izoštrili taj svoj hibridni rafinman, tj. od početka su organski pop bend uklopljen u gabarite američkog popa i rocka, ali i sa željom da rade albume sa stavom i smislom. Rekao bih, ona dobra kanadska škola pristupa glazbi koja je ipak do korona perioda kao u nekoj vremenskoj kapsuli čekala jednu sasvim drugu publiku izvan Kanade da je prepozna.
Ispred budimpeštanskog Akvárium Kluba upravo je bila ta nova mlada generacija Mother Mother publike koja je nestrpljivo čekala u redu da se otvore vrata, sjuri u klub koji prima 1.280 ljudi i zauzmu pozicije ispred stagea – ponajviše mladih djevojki čiji look bih ja ovako star nazvao cyber punk meets Japan emo, ali vjerujem da one sigurno imaju prikladniji, da ne kažem, moderniji naziv.
„Ovo je naš prvi koncert u Budimpešti“, izjavio je Ryan Guldemond i bio ispraćen frenetičnim bukom odobravanja, a kad je potom upitao: „Tko je od vas prvi put na našem koncertu?“, sve ruke su munjevito poletjele u zrak kao kad odlikaši prepoznaju zicer gradivo na koje mogu bez problema dobiti još jednu peticu. „Evo, nakon dvadeset godina karijere“, rekao je Guldemond koji valjda ni sam nije mogao vjerovati da se obistinila internacionalna karijera i nabrijana publika pred njim koja je znala tekst svake pjesme, a gleda ih i sluša po prvi put uživo.

Koncert je bio u koincidenciji i sa značajnim društvenim događajem u Budimpešti i Mađarskoj, a to je bio netom održani masovni Pride koji je odjeknuo i izvan granica te zemlje kao građanski bunt i neposluh prema predsjedniku Orbanu. Tako da kad je Guldemond i to spomenuo u jednom trenutku uz opasku „da se uz Mother Mother ljudi mogu i trebaju voljeti bez ograničenja“, reakcija je donijela još veću euforiju obzirom na već rasplamsanu situaciju društvene borbe za destigmatizacijom, jer nema bolje nego kad vam glazbeni idol poruči da se borite za pravu stvar. U ovom vremenu turobnih društvenih zatvaranja u svoje granice, ovi umno otvoreni i dobrohotni Kanađani zasigurno su dobrodošli u srcima mladih ljudi koji ne žele ograničenu budućnost.
U glazbenom smislu Mother Mother je uigrani sastav s deset albuma iza sebe i po svemu su bili u poziciji da opravdaju status klupskih zvijezda već na prvom susretu. Vokalno je tu stalno prisutna dinamika izmjene muškog i ženskih vokala u ulozi leada, tj. između Guldemonda i njegove sestre Molly i Jasmin Parker (obje su svirale i klavijature i syntheve). Uz to je i sam koncert bio detaljno isplaniran, tj. nosio je u sebi i unplugged dio što je bilo samo dolijevanje ulja na vatru u smislu kreiranja dodatne emotivne spone između benda i publike, a opet Mother Mother u sebi imaju utkanu i edukativnu stranu jer vole svoje pjesme ‘zasoliti’ na način da uđu u medley i potom u istom ključu odsviraju neki rock klasik, primjerice „Where Is My Mind?“ Pixiesa ili „In Bloom“ Nirvane, dok su od recentnih imena pogodili točno gdje treba obradom “HOT TO GO!” Chappell Roan.
I tu je bila zanimljiva situacija u kojoj su mi kćer i njena prijateljica međusobno komentirale „koje su to pjesme Mother Mother nakalemili na svoje brojeve“, dok je moj problem bio suprotnog karaktera tj. na koju pjesmu su primjerice nalijepili „Where Is My Mind?“ i to nas je činilo malim, ali komplementarnim timom.
Naravno da je „Heyloft“ dočekana apsolutnom euforijom, no cijeli koncert je odisao ozračjem u kojem kao da se publika konačno srela s omiljenim bendom nakon puno vremena, iako taj bend dolazi iz jedne ere, a publika iz druge. Kod nas sam tu vrstu teen euforije zadnji put vidio na koncertima slovenskog benda Joker Out, pa nekako mislim da bi Mother Mother jednako prošli da su kojim slučajem ovog puta dobacili i do Zagreba.
Nije Isključeno da neće, jer trenutno su nepoznanica našim promotorima jer ni oni nisu ubrali ovu najvruću klupsku priču iz Kanade koja je tek sada krenula po Starom kontinentu ubirati plodove slučajne, ali definitivno dovoljno trajne popularnosti začete tijekom korona-krize.
Solidan je bio i izbor predgrupe, tj. mladi budimpeštanski rock duo Stone Sober načinjen po uzoru na The White Stripes – bubnjarka Cseni Kubik i gitarist György Urbán, ujedno oboje pjevači, jer, eto, došla je mlada generacija koja traži neke svoje klupske heroje po uzoru na Meg i Jacka.
A što se tiče Mother Mother, samo je pitanje trenutka kad će se njihovo gostovanje dogoditi i malo južnije, tj. kod nas, na oduševljenje ovdašnjih tinejdžerica koje su dosad čuvale ljubav prema njima kao prema najbolje čuvanoj koncertnoj tajni generacije koja nema previše potrebe objašnjavati roditeljima što sluša. Uz to, svidjeli bi se Mother Mother i roditeljima – to je taman ona situacija kad su moji starci vidjeli da slušam Beatlese i rekli: „’Ajd, dobro je. Zna izabrati.“
Mother Mother, Aquarium Klub, Budimpešta, 1. srpnja 2025.:
Intro
The Sticks
Verbatim
Make Believe
Hayloft / In Bloom
Love to Death
The Cry Forum
HOT TO GO! (Chappell Roan cover)
The Matrix / Where Is My Mind?
Explode!
The Stand
Until It Doesn’t Hurt
ON AND ON (Song for Jasmin)
Burning Pile
Set 2:
Tic Toc / Touch Up / Body / Ghosting / Little Pistol
It’s Alright
Arms Tonite
Hayloft II
Bis:
To Regret
O My Heart
Oh Ana