Na Divčibarama u Srbiji održan je proteklog vikenda jubilarni deseti Mountain Music Festival na kojem se okupila regionalna glazbena krema, a kako je sve proteklo u to prirodnoj oazi po prvi put je provjerila ekipa ovog portala.
Divčibare je najlakše opisati kao planinski i skijaški resort nadomak Valjeva u Srbiji. Lokalna ekipa s kojom sam pričao kaže da se pokušavaju oduprijeti tzv. „zlatiborizaciji“ Divčibara kako bi se očuvao prirodni krajolik, flora i fauna. „Zlatiborizacija“ je u Srbiji identičan pojam „betonizaciji obale“ koji je nama u Hrvatskoj poznat, a to je iskoristiti svaki pedalj atraktivnog tla kako bi se ugurali apartmani i hoteli.
Planina Zlatibor u Srbiji je iskusila taj poduzetnički nalet u kombinaciji s balkanskim stanjem uma obzirom da je tamo (bar mi tako kažu) sagrađen cijeli jedan grad na vrhu planine i da tu više nema pomoći za sve one koji planine povezuju s osjećajem bijega u prirodu.
Mountain Music Festival na Divčibarama pokrenula je prije deset godina upravo grupica zaljubljenika u prirodu i taj kraj i tada su debitirali s preko tisuću posjetitelja, što kažu da nisu očekivali. Od tada je festival svake godine rastao, no ipak su svjesni da tu postoje ograničenja, kao i želja da ne porastu na veličinu novosadskog Exita, te su limitirali cijeli stvar na oko 15.000 posjetitelja.
Ovogodišnji lineup zasigurno je pravo iznenađenje za svakog od nas iz zapadnijih krajeva obzirom na dominaciju hrvatskih i bosanskohercegovačkih izvođača, gleda li se main stage (odnosno Staza, kako se glavna pozornica zove na MMF-u jer je dosadašnja lokacija bila skijaškoj stazi, ali je ove godine ambijent zamijenjen velikom tratinom usred borove i brezove šume). Konkretno; Dubioza kolektiv, Let 3, Porto Morto, Edo Maajka, Letu Štuke, Nipplepeople i Zoster, a posljednjeg dana je na šumskoj pozornici „Breza“ nastupio i pulsko-zagrebački sastav Nemanja.
Od domaćih imena, ove sezone su na „Stazu“ izašli Vizelj i Smoke Mardeljano. Bio je još najavljen koncert Neleta Karajlića, ali je par dana prije otkazan „uslijed nepredviđenih okolnosti“, a jedan moj kolega iz Beograda mi je u šali komentirao tu vrstu okolnosti kao: „nije mu se još o’ladio orden koji je dobio od Vučića“. Koliko je to objašnjenje imalo smisla bilo mi je jasno od prvog nastupa prvog dana kad je festival otvorila mlada nada srpskog jazza Božo Vasović, glazbenik koji je nedavno bio uhićen na blokadama u Zemunu, a to je da je publika koristila svaku moguću prigodu za složno skandiranje: „Pumpaj, pumpaj…“ Pa sad, teško da zajedno idu Vučićev orden i „pumpanje“.
Nadalje, nisam dosad bio na festivalu s toliko puno djece. Preko dana to je skoro kao masovni obiteljski piknik s mnoštvom radionica za svu tu silnu djecu. Bio sam na puno „family friendly“ festivala, ali Mountain Music Festival tu definitivno prednjači. Dobar dio te djece s roditeljima ostaje i u večernjim satima i luduje od sreće na stihove Dubioze, Leta 3, Štuka i Zostera. Pomalo nesvakidašnji prizor, ali eto u Srbiji roditelji ne gube vrijeme da djecu izlože buntu, rocku i hip-hopu. „Tata, tata, šta znači ‘kurcem u čelo’?“ „Ma on to kaže Vučiću, sine“, bila je tako jedna od jednostavnih „vaspitnih“ konverzacija u publici u ova zasigurno šizofrena vremena.
Ne bih čak rekao da je u Srbiji na djelu situacija neke društvene polarizacije, već je po onome što sam vidio i čuo na tom festivalu narodu dozlogrdilo i to konstantno „pumpaj, pumpaj“ jednostavno je ispušni ventil. Tamošnjem režimu je k’o budali šamar legla thompsonizacija i povampirivanje ustašluka u Hrvatskoj pod protektoratom s najviših državnih razina. Kao da su u dosluhu i jedni drugima čuvaju fotelje i spinuju nacionalističke tenzije kao posljednju slamku spasa u, općenito gledano, društvenim odronima i najskupljim državicama u Evropi, ako ne i svijetu, jer su, eto, toliko „uspješni“.
U Srbiji se trenutno ništa javno ne može dogoditi bez „pumpaj, pumpaj“, osim ako nije dobro osigurano žandarmerijom i riješeno sendvičima i dnevnicama. Taj „duh je izašao iz boce“. Nema tog organizatora iz glazbene, sportske ili neke druge branše koji može kontrolirati što će okupljeni skandirati.
I onda i jedan glazbeni festival usred Srbije izgleda potpuno nadrealno do na njemu roka općeprihvaćeni i već desetljećima omiljeni dio hrvatske i bosanskohercegovačke scene koji srpska publika jednostavno obožava što god da se događa. Iz tog razloga smo u tom nekom šizofrenom društvenom limbu jer je nemoguće izbjeći tenzije koje se tiču i politike i društva, pa tako i jedan planinski festival pokrenut iz sasvim drugih motiva koji se tiču ekološke osviještenosti. Jer betonizacija prirodnih ljepota je realna prijetnja u svakom društvu gdje korupcija, politika i kapital „odabranih“ idu ruku pod ruku.
Što se ekološke svijesti na samom festival tiče i po tom pitanju je Mountain Music Festival pravi mali biser s uočljivim punktovima, tj. kantama za razvrstavanje otpada koje festivalske službe čišćenja prazne i prije nego li se napune. Nitko ne želi bacit papirić ili opušak na planinski travnjak koji je čist cijelo vrijeme. Dakle, može se kad se hoće, ljudi nisu stoka kad postoje civilizirani uvjeti da tako ne budu i očigledno nikome ne nedostaje dovoljno samosvijesti.
No da se vratim na program i te situacije dok Dubioza roka „Apsurdistan“ ili recentni singl „Bolikurcizam“, Let 3 „Riječke pičke“ ili „Mama ŠČ!“, Zoster „Kuda idu svi ti ljudi“, Edo Maajka „No pasaran“ i „Sevdah o rodama“, a publika ne prestaje s „Pumpaj, pumpaj“ u pauzama, jer je situacija tu bila prilično nategnuta.
Nategnuta u smislu da gostujući iz drugih balkanskih država nisu potpirivali takvo raspoloženje i time dolazili u situaciju da se miješaju u unutrašnju društvenu situaciju domaćih ljudi, te se na taj način izlagali riziku da ih danas-sutra neki režimski Informer ili Kurir „rastrgaju“ da su došli upravo s tom namjerom, a da im slijedom toga dođu i eventualne neugodnosti na graničnim prijelazima. Dakle, nije bilo ni trunke direktnog i javnog poticanja takvog raspoloženja s pozornice, već isključive profesionalne izvedbe setlista i tu i tamo nekog empatičnog znaka razumijevanja između svima nama dobro znanih pjesmama koje su oduvijek bile na strani ljudskosti, ako se treba naći zajednički nazivnik.
No zato je bio dovoljan jedan Smoke Mardeljano kao domaći igrač pa da odradi taj posao onako kako najbolje zna i osjeća, tj. kao streetwise karizmatik koji ne uzmiče pred nikim i ničim. Gotovo da mu je pola nastupa bio freestyle vezano za onog čije ime nije dozvoljavao nikome u publici da ga izgovori, a „roštiljao“ ga je bruuuutalno, pa ako se heroji kuju kad je frka, Smoke je jedan od njih.
Beogradski Vizelj bili su druga vrsta atrakcije, ne samo zbog toga što im je svaka druga pjesma o psihotičnom stanju „na dimu“ (i dakako svaku takvu srpska publika obožava), već što im je na koncertu gostovao Dzipsii s kojim su zakucali hit „Zagrljaj“ ove godine. Taj romski pjevač androginog glasa, sićušan stasom, ali s energijom atomske bombe jednostavno je „pokidao“ što bi rekli Srbi.
Da je „Zagrljaj“ apsolutni hit bilo je jasno već na tonskoj probi kad su se usred dana sjatili oko pozornice svi koji su bauljali livadom pred „Stazom“ i s aplauzom i s „hoćemo još“ skandiranjem ispratili tu izvedbu. S izlaskom na pozornicu tijekom koncerta Dzipsii i Vizelj nisu očekivano započeli sa „Zagrljajem“, već su na sveopće iznenađenje krenuli s „A i ti me iznevjeri“ Bijelog dugmeta što je instantno poprimilo neku dimenziju soundtracka „Doma za vješanje“ – nešto kao iskonska “romska osveta” Bregoviću koji putuje Balkanom s onim što je ostalo od Bijelog dugmeta, oliti, opet bih mijenjao cijeli novodugmetov koncert za „A i ti me iznevjeri“ s Dzipsiijem za mikrofonom.
Možda su Vizelj i Dzipsii mislili da će to biti dobra zezancija, ali svirka je bila precizna na nož (kako i neće kad im je za bubnjevima Jelisaveta Todorov, jedna od najboljih mladih bubnjarica Balkana), a Dzipsii svojom izvedbom od te poljane usred šume stvorio epsko ozračje. „Zagrljaj“ nakon toga je pomeo sve i samo mi potvrdio ono o čemu sam nedavno posvetio cijeli jedan tekst, a to je da Dzipsii i Vizelj jednostavno moraju nastaviti zajedno, jer to što imaju prelazi preko svih okvira (rock) scene. I da, oni su bili jedini na Festivalu koji su odali počast preminulom Ozzyju Osbourneu kad su na kraju zasvirali skraćenu verziju pjesme „War Pigs“ Black Sabbatha, tako da Festival nije prošao i bez tog segmenta.
Svemu treba pridodati odlične sound-sisteme. Svi izvođači su zvučali ogromno i moćno. Ni sekunde mikrofonije ili nekih sličnih problema, a identično iskustvo pružile su Breza, Vinil i Solar pozornice u festivalskoj zoni koja je nosila naziv „Čarobna šuma“.
U tri dana tamo su prodefilirali Natt Wendell, Marko Milosavljević, Nemanja, Igor Jadranin, Nevena Jeremić, Danilo Kas, SoulCase, Pitaya Soundsystem, Knower, Coffee Shop Kollektive, Luton & Šćepa, Little Lu, Denis Arslan, Afriqua, Mutanti, Shoomadisco, Spacewalker, Poly-Ritmo, Brka, Oysha, Kostur, Chile & Coba, Funky Junkie, Phillie P, Coco Maria, Flooder, Somii, Ognjen Mihajlović, Goce vs Chvare, Double G i Ice Cream Man. Ukratko, tamo je bio na snazi plesni impuls bez obzira nastupali DJ-i ili bendovi. U nekoliko navrata, Vinil stage mi je bio draži, obzirom da su tamo bili isključivo DJ-i s vinilnim pločama – pravi old school pristup.
Petak i subota imali su i filmske projekcije pod otvorenim nebom u festivalskom dijelu gdje nije smetao zvuk s pozornica i gdje su se prikazivale očišćene i digitalizirane verzije klasika „Kad budem mrtav i beo“ i „Nacionalna klasa“.
I last but, not least je planinski štih. Naime, kod nas je ljetne temperaturne blagodati otkrio Cinehill Festival u Gorskom kotaru, a Mountan Music Festival na Divčibarama (vjerojatno i kao OK FEST na Tjentištu, koji ću valjda jednom posjetiti) nekako se doima kao dobar putokaz za budućnost glazbenih festivala koji žele izbjeći situacije toplotnih udara.
Prema tome, čista desetka ide za 10. Mountain Music Festival koji s jednakom pažnjom brine za kvalitetni i revijalni nastup recentnog i najboljeg s Balkana, dizanja ekološke svijesti i na koncu ponude hrane na festivalu. Ali o hrani bolje da ne otvaram priču, mogao bih potrošiti još koje poglavlje o peglanoj pljeskavici u burek-tijestu „Kod Piroćanca“, ali ipak smo mi Ravno do dna, a ne Kult plave kamenice (iako neki od nas vole Blue Oyster Cult).
Pogledajte i video prilog:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
