‘Muppets: The Green Album’ – klimavi ‘indie’ vodvilj

Pjesme iz ‘The Muppet Showa’ nisu ‘materijal’ koji se lako može krojiti. Nakon preslušavanja ‘Zelenog albuma’ jasno je da je današnjim glazbenicima jednako teško uskočiti u to stanje svijesti i muziciranja.

'Muppets: The Green Album'

„The Muppet Show“ bio je i ostao najbolji lutkarski show ikad rađen za format malih ekrana. Više od dvadeset godina je prošlo od posljednje epizode zadnje sezone showa koji je u periodu od 1976. do 1981. bio must be seen mjesto svake tadašnje zvijezde, bilo glazbene ili filmske. Taj varijete show u kojem su glavnu ulogu imale lutke genijalnog Jima Hensona koji je zanat sa svojim timom ispekao prethodno u „Ulici Sezam“ ponudio je široku lepezu nezaboravnih karaktera koji su i danas itekako živi u sjećanju starije generacije.

Što se tiče naših domaćih prilika, prava je šteta što svih 120 epizoda nije češće našlo svoj prostor na domaćim televizijama tijekom minulih deseljeća. Jer edukativna i zabavna priroda „The Muppet Showa“ svakako je jednaka onoj koju ima i primjerice „Leteći cirkus Montyja Pythona“, s tim što je puno veći naglasak na populaciju od 7 do 77 godina.

Glazba iz „Muppeta“ bila je poput animacije lutaka – iznimna. To treba promatrati i u duhu vremena kad je nastajala, jer u tom periodu druge polovine 70ih tradicionalni glazbeni pristup mjuziklima stapao se s tadašnjom modernom glazbom. Sam pristup tom eksperimentu bio je u neku ruku relaksirajući, bilo je to vrijeme otkrivanja velikog broja društvenih sloboda, a glazba je bila element koji je nadahnjivao. Glazba iz „Muppeta“ imala je dozu subverzivnog u sebi. S jedne strane nudila je formu klasičnog mjuzikla taman toliko da se zadovolje moralni društveni kriteriji televizijskih kuća, a s druge strane gurala je nama najmlađima sve ono mistično i magično iz svijeta rocka, jazza i bluesa, poigravajući se sa stereotipima koji vrijede i dan danas. Postoji li bolja karikatura rock bubnjara od Animala, ili možda bolji karakterni prikaz tašte zvijezde kazališne kuće u obliku Miss Piggy? Što reći o moralisti Samu Eagleu ili vrhunskoj kratkoj vic formi u kojoj briljiraju likovi Statlera i Waldorfa?

Uglavnom nakon dugog niza godina Disney je aktualizirao „Muppete“ u pokušaju reanimiranja lutkarskog showa koji je svojevremeno bio medijska škrinja s blagom. U širokom spektru aktivnosti odlučeno je da se snimi i „Green Album“ tj. obrade „The Muppet Show“ klasika od strane današnjih glazbenika. Široki spektar – može se reći indie pristup stvari, jer eto indie je trend. Na kompilaciji se tako našlo šareno društvo, redom: OK Go, Weezer & Hayley Williams (Paramore), The Fray, Alkaline Trio, My Morning Jacket, Amy Lee (Evanescence), Sondre Lerche, The Airborne Toxic Event, Brandon Saller (Atreyu) i Billy Martin (Good Charlotte), Andrew Bird, Matt Nathanson i Rachel Yamagata.

Amplituda „varijacija na temu“ skače od slučaja do slučaja, tj. od pjesme do pjesme. Svi su se trudili ostaviti svoj pečat glazbenim klasicima i pri tome se izgubila nit. „Green Album“ nije zabavan album. Ritam mu je rascjepkan i odiše rješenjima koji u zasebnim situacijama još i mogu koliko toliko držati vodu, iako su ista puno više opterećena nadogradnjom originalne izvedbe, nego onim što ta nadogradnja u konačnici donosi.

„Muppet Show Theme Song“ usporena i s iznimno naglašenim basevima u (nepotrebnom) backbeatu OK Goa više zagušuje nego što otvara album. Legendarna „Mahna Mahna“ (improvizacijska zezalica je bila prva pjesma u prvoj epizodi Muppet Showa 1976. nakon čega je postala instant hit), dvadeset pet godina nakon od svoje TV premijere dokazuje kako je kost u grlu neinventivnog The Fraya, a čak i My Morning Jacket u „Our World“ gubi toplu crtu originala još jednog davnog hita iz lutkarskog vodvilja. „Night Life“Brandona Sallera i Billyja Martina je jedna od najispraznijih heavy metal pjesama s dosadno predvidljivim bubnjarskim solom. Pjesma po Animalovom kriteriju? Teško. Weezer je pak bend koji nije na glasu kao kreativan, već kao popularan. „Rainbow Connection“ u izvedbi istog je poput mozga Forresta Gumpa – ne može dosegnuti do „normale“ većine. Alkaline trio su od „Moving Right Along“ napravili srednješkolski nerdcore.

Svoj zadatak su solidno svladali Sondre Lerche u „Mr. Bassman“, Andrew Bird u „Bein’ Green“, Matt Nathanson u „I Hope That Something Better Comes Along“ i Rachel Yamagata u „I’m Going To Go Back There Someday“. Premali omjer za solidnu ocjenu.

Ocjena: 6/10

(Walt Disney Records / Dallas Records, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X