Svjetski festival animiranog filma – Animafest Zagreb održat će se u Zagrebu od 5. do 10. lipnja.
Veliko natjecanje dugometražnog filma u 2023. godini izrazito je ekskluzivna, ali sa šest filmova koji su prošli selekciju umjetničkog ravnatelja Daniela Šuljića tematski i stilski raznolika konkurencija čije će se središnje projekcije odvijati u večernjim satima pod vedrim nebom Ljetne pozornice Tuškanac. Adaptacija šest priča Harukija Murakamija “Slijepa vrba, usnula žena” Pierrea Földesa, francusko-američkog skladatelja, slikara i redatelja mađarskih korijena koji se proslavio glazbom za videoigre (npr. serijal Hitman), filmove i ceremoniju otvaranja zimskih OI 2002, ima epizodnu, ali uokvirenu strukturu pri pastiširanju majstorovih djela. Radnja počinje u Tokyju gdje nakon velikog potresa (psihološke rupture) bankovnog činovnika Komuru napušta vijestima zatravljena supruga Kyoko, fokalizacijski razmjerno potisnut lik čije vizije filmu daju naslov. Komuri prijeti prekid radnog odnosa, a nestaje mu i mačka, pa on putuje na Hokkaido kako bi dostavio paket nepoznatog sadržaja. Njegov kolega Katagiri u stanu, pak, zatječe veliku žabu (fantaziju društvene relevantnosti) koja citirajući klasike traži činovnikovu pomoć u spašavanju grada od divovskog crva (utjelovljenja bijesa suvremenog čovjeka i rušilačke snage prirode). 3D motion capture stvarnih glumaca usađen je u 2D film blijedih, pastelnih, kadšto zagasitih boja s prozračnim drugim planom u službi efemernosti (prolaznici su praktički nevidljivi “duhovi”). Film nadrealističko oniričke, magijskorealističke logike koja kombinira vizualnu doslovnost i simboličnost važnim se djelom odvija u Murakamiju omiljenim liminalnim prostorima te prikazuje urbano otuđenje, egzistencijalističku tjeskobu, anksioznost, nesigurnost, prepuštanje, emocionalnu otupjelost i banalnost svakodnevice, ali i humor, eros te potragu za bliskošću i smislom. Veza sna (u koji likovi često zapadaju) i jave izravna je i oblikotvorna, dok je problematika korporativnih racionalizacija i medija potisnuta na obod filma. Dijaloški bogata Slijepa vrba, usnula žena po uzoru na vlastite predloške djelo je sklono referencama na visoku i popularnu kulturu, a odvija se polaganim čitalačkim ritmom kišnog nedjeljnog popodneva uz akustičnu pratnju smooth jazza.
Svoj drugi dugometražni rad “Moja romansa s brakom”, djelomično autobiografski, feminističko-satirički mjuzikl o sazrijevanju latvijske umjetnice Zelme kroz dva braka i društvena sustava te više partnerskih odnosa u Zagrebu predstavlja Signe Baumane. Od Sahalina i Rige, preko Moskve do Toronta pratimo priču o ljubavi i patrijarhatu, vršnjačkom, bračnom i institucionalnom nasilju, spolu i rodu, identitetu i konvencijama, pritiscima i konformizmu, ideologiji i individualizmu. Skicozni, blago karikaturalni 2D likovi (olovka na papiru), često prikazani profilno kreću se detaljnim stop-animiranim 3D pozadinama od kaširanog papira, no taj je postupak (kojega je smisao ukazivanje na procjepe identiteta, očekivanja i žudnji), poznat iz autoričine ranije uspješnice “Kamenje u džepovima” (2014), ovdje upotpunjen edukativnim bihevioralno-neurološkim segmentima u kojima poosobljena moždana stanica objašnjava biokemijske procese junakinjinih emocionalnih reakcija. Distinktivnu animaciju tih segmenata koji otvaraju pitanje slobodnog izbora potpisuje Yajun Shi, no i sama se Baumane tijekom sedam godina rada na filmu posvetila neurologiji, biologiji i antropologiji ljubavi kako bi u zaigranom znanstvenom diskursu pronašla dopunu svojoj beskompromisno ironičnoj i političkoj dekonstrukciji romantičnih mitova i feminiteta koji iz njih proizlazi. Subjektivno-objektivna i privatno-sociološka supostavljanja fantazija i prizemne stvarnosti, indoktrinacije i neobuzdana karaktera (junakinja se često transformira u nesputani životinjski oblik mačke) te podsmješljivog prikaza ljubavi i teških tema temeljna su os koja film odvodi i u neizravnu polemiku s mizoginom prošlošću dugometražne animacije. Glavnu glasovnu ulogu tumači poljsko-američka glumica Dagmara Domińczyk proslavljena serijom “Nasljeđe”, a 24 pjesme, među kojima su posebno upečatljive one krilatog kora seoskih žena-harpija što poje o podređivanju, udaji i rađanju, skladao je Kristian Sensini.
“Plastično nebo” (r. Tibor Bánóczki, Sarolta Szabó) postapokaliptični je SF loganovsko-soylentske premise, sa snažnijim ekološkim podtekstom “Tihog bijega” i psihološkom dramom “Solarisa”. Osim klasičnih distopija 1970-ih, u mađarsko-slovačkom djelu vidljivi su i mitološki odrazi Apolona i Dafne te tipski SF motivi poput ludog znanstvenika. No i pored navedenih nadahnuća i općih mjesta ovaj impresivno monumentalni, a tako intimni, atmosferični i melankolični film nekako uspijeva biti posve ostvarena i aktualizirana, sjajno dizajnirana i relevantna, emocionalna i poetična parabola u najboljoj tradiciji žanra. Godine 2123. Budimpešta je posljednji mađarski grad koji preživljava zahvaljujući kupoli i društvenom ugovoru po kojem ljudi na 50. rođendan tijelo predaju Plantaži gdje ono biva postepeno preobraženo u drveće jestivog lišća. Nora, 32-godišnja supruga psihijatra Stefana ne može prihvatiti sinovljevu smrt pa se dobrovoljno predaje na Plantažu s koje će je Stefan pokušati spasiti. Etičke dileme, žrtvovanje i samožrtvovanje, tjelesna autonomija, nošenje s gubitkom, odnos prema kraju civilizacije te aluzije na aktualne mađarske obiteljske politike neke su od tema pripovijesti koja je istovremeno i oda ljubavi (čovjeku) i ljepoti (samoobnovljivoj prirodi). U skladu sa znanstveno-spekulativnim načelima lišeno neutemeljenog optimizma, “Plastično nebo” također je i parabola o djeci (novim generacijama, evolucijskom razvoju) čiji cvat priječe sebični roditelji. U razmjerno polaganom ritmu otkrivanja očuđenog svijeta film stavljanjem na kocku pojedinačnog života i čitavog čovječanstva te vrlo neposrednim slojem (trans)humanosti uspijeva sačuvati napetost. Uz pomoć geologa, meteorologa i botaničara, autorski par sam je napisao, nacrtao i tijekom sedam godina snimio film u kombinaciji računalnog 3D svijeta i klasične, ručne rotoskopije. Upravo je 3D omogućio izvanredno svjetotvorstvo sa svježim prikazom metropolisa kao kombinacije socrealističkih i kiberpankersko-secesijskih utjecaja.
Jedan od najznačajnijih suvremenih španjolskih autora, strip-umjetnik i animator Alberto Vázquez proslavio se antropomorfnim likom Birdboya iz istoimenog kratkog filma i grafičkog romana, da bi na zagrebačkom festivalu debitirao dugometražnim Psihonautima, zaboravljenom djecom (2016). U narednim godinama Animafest je u različitim programima prikazao i s njime povezane radove “Krv jednoroga” i “Dekorado”, kao i “Dom bez doma” koji je stilski istupio iz ovog opusa. Nasilje s elementima splattera, prijezir prema različitosti, suprematizam, niski nagoni, obiteljski odnosi i traume, podsvijest i osamljenost, droge, ali i tople emocije, ekološke poruke, humor i snažan zagovor slobode karakteristična su obilježja Vázquezova rada, vidljiva i u njegovoj ovogodišnjoj kulminaciji – “Ratovima jednoroga”. Svojevrsno proširenje “Krvi jednoroga”, “Ratovi jednoroga” antiratni su crnohumorni film koji istupa ponajviše protiv militarističkog, kulturnog i religijskog fašizma, indoktrinacije i kolektivne mržnje kroz priču o uvojačenoj medvjeđoj braći koja nakon drila polaze u “vijetnamski” šumski boj protiv jednoroga. Osim u perverznom društvenom sustavu razrađene huškačke mitologije i permanentne krize na čelu s ciničnim časnicima i svećenstvom, Vázquez korijene zla i potonuća u ludilo pronalazi i u obiteljskoj patologiji, tj. djetinjstvu protagonista. U ovoj šokantnoj fantaziji psihodelično vibrantna “nevinost, ljepota i slatkoća” u nijansama magente, petrolej i neonsko plave te ružičaste bivaju rastrgane na komadiće, ali eksplicitno nasilje nalik onom iz serije Happy Tree Friends ovdje nije samo sebi svrhom, već je u službi antiratne poruke. Jukstaponiranje bucmastih likova velikih očiju i njihovih uznemirujućih djela u miyazakijevskom krajoliku autorski je postupak koji u “Ratovima jednoroga” doseže krajnje granice jer su oni, za razliku od Vázquezovih ranijih filmova, u potpunosti lišeni nade, pa se na njihovom kraju glavom i blatom uspravlja – čovjek. Vázquezovim potvrđenim inspiracijama (Apokalipsa danas, Bambi, Biblija) mogu se dodati barem “Watership Down”, “Full Metal Jacket” i “Princeza Mononoke”, kao i brojni drugi antiratni i environmentalistički klasici.
Monstruozno-sablasni japanski anime zastupljen je, pak, svjetskom premijerom psihološkog body horora “Amritina gozba” nezavisnog umjetnika Sakua Sakamota čiji smo dugometražni debi “Aragne: Grimizni znak” gledali na Animafestu 2019. Radnja “Amritine gozbe” prethodi “Grimiznom znaku”, pa će obožavateljima biti posebno zanimljivo pratiti doživljaje srednjoškolki Tamahi, Aki i Yu (među glasovnim talentima najpoznatija su japanska imena Maaya Uchida i Kana Hanazawa) u već poznatom stambenom kompleksu u kojem se vrijeme i prostor savijaju u čudovišnu paralelnu stvarnost pod utjecajem nejasnog znanstvenog eksperimenta. Kao i u proteklom filmu, Sakamoto koji je ime stekao digitalnim efektima na filmovima drugih autora (npr. “Ghost in the Shell 2”) rado koristi sugestiju kamere iz ruke u posredovanju nesigurnosti i uznemirenosti, dok idiosinkratičnom računalnom animacijom pozadina i lens flareom bremenitim osvjetljenjem izvan žanrovskih stereotipa kompenzira određeni manjak fluidnosti pokreta. U dizajnu stravičnih prizora Sakamotove inspiracije u području su biomehaničkog horora (s naglaskom na “entomološku korporealnost”), dok je prodiranje nepoznatog zla u um više u polju narodne fantastike, a sama premisa u susjedstvu SF priča o potrazi za besmrtnošću. U postepenoj gradnji užasa kroz uhvaćenost u vremensko-prostornom loop-u gledatelj-namjernik mogao bi primijetiti određene nelogičnosti (npr. preneražena školarka pasivno iščekuje da je sablast probode sleđa), ali riječ je o konvencijama japanskog horora uklopljenima u cjelovito alegorijsko djelo o odrastanju, prigrljivanju promjena i evoluciji (kakva god ona bila). Valja, međutim, upozoriti kako se film izravno dotiče i problematike maloljetničkih samoubojstava pa je namijenjen isključivo odraslim gledateljima.
Kineski film “Nema promjena u našem životu” (r. Jingwei Xu) o suzafonistu (vrsta tube) imena Ba koji se s instrumentom “omotanim oko tijela” nakon studija vraća u rodni grad nadahnut je autorovim djetinjstvom u uspavanom provincijskom industrijskom središtu. Supostavljanje junakovih interesa, ciljeva i pitanja prozaičnom životu okoline u podigranom i neemocionalnom, umorno-otuđenom tonu polazište je djela u kojem se percepcija, snovi i stvarno stanje narodnog umjetnika u potrazi za poslom u suhom, tragikomičnom tonu sudaraju s čamotinjom sredine i likovima koji iz nje proizlaze (prijatelj, bivša djevojka, otac i njegova nova partnerica). Neobični instrument koji junak na sebi nosi u dubokom je kontrastu s umjetnički nezainteresiranim življem što filmu daje humorno-apsurdni prizvuk. Nema promjena u našem životu uz to je i film vrlo zanimljivog kadriranja, izreza i mizanscene u kojoj likovi rijetko zauzimaju središnje pozicije, a najčešće su prikazani profilno ili neprirodno frontalno te u polutotalima koji ukazuju na njihovu beznačajnost. Iako je riječ o 2D filmu, polagane i pomalo neprirodne kretnje likova po lijepo crtanim pozadinama nalik umjetničkom stripu podsjećaju na one svojstvene kolažnoj tehnici. Oneobičavanju doprinosi i filmska glazba izvedena na mandolini koja ne pripada kineskom, već mediteranskom kulturnom krugu, ali čijim bi se manjim mjestima i njihovoj “postojanosti”, kao i nekim navikama stanovništva, ovaj film itekako mogao prispodobiti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
