Muse su se od kritičara pretvorili u zvučne čuvare postojećeg poretka stvari. Bogatstvom glazbenih aranžmana maskiraju potpuno pogrešnu sadržajnu formu.
Praćenje uspona grupe Muse i njihovih koncerata u periodu albuma „Origin Of Symmetry“ i „Absolution“ bilo mi je svakako jedno od uzbudljivijih perioda, posebice na koncertima jer je bilo jasno da tadašnje usporedbe s Radioheadom i nemaju nekog uporišta, osim u falsetnim vriskovima Matthewa Bellamyja koji je u to vrijeme više bio osvježavajući divlji mladi genijalac na pozornici u kojem su se našli Bach i Hendrix u trenutku kad se događao revival rocka nakon desetljeća vladavine techno DJ-a, a uz sve još je pjevao o teorijama zavjere u toj Bushevoj eri, što je svakako imalo smisla.
S albumom „Black Holes And Revelations“ uslijedio je kreativni vrhunac pred kojim je kleknula i dotad skeptična britanska kritika. Muse je postao globalna stadionska atrakcija. U kreativnom smislu stvari su nakon toga otišle dovraga, a Bellamy, Christopher Wolstenholme i Dominic Howard usmjerili su svoj fokus prema tinejdžerskom bazenu, kako glazbeno tako i tekstualno pretvarajući se time u dosadno predvidljive mainstreamaše koji svakim albumom recikliraju sebe, a po potrebi Queen i Pink Floyd.
Paradoksalno u svemu je da i njihova ideološko-kreativna platforma kriticizma ponajviše kapitalističke pohlepe koja iza sebe ostavlja spaljenu zemlju je svakim albumom postajala sve benignija, umjesto da je sve više upirala prstom u stvarne probleme. Tako je „The Resistance“ iz 2009. bio prvi labuđi pijev, nekakav nedifinirani anti-tehnološki bunt kakav ne bi smislio ni mamurno-pijani B tim Marvelovih scenarista. Slijedio ga je „2nd Law“ u kojem je najveću prašinu diglo koketiranje s technom u jednoj pjesmi, dok je plot o globalnom zatopljenju ostao u drugom planu.
Recentni „Drones“ bi po svemu iz naslova trebao zvučati kao kritika američke ratne politike upotrebe bespilotnih letjelica, ali avaj, je li se to uopće moglo očekivati od američkog zeta, supruga sveameričke medijske ljubimice Kate Hudson? Je li se moglo očekivati da će on poput vremešnog rokera Neila Younga oplesti po temi kao što je spomenuti objavio rat Starbucksu i Monsantu? Naravno da ne.
„Drones“ je s jedne druge strane gledano točan naziv sedmog albuma grupe Muse – bespilotna i beskrvna letjelica rocka.
Kad se Bellamy i društvo uhvate riffova, sve više podsjećaju na jednu drugu riffovsku karikaturu današnjice – Metallicu. Kad se Bellamy i društvo uhvate balada, onda su na terenu kraljice patetike – Celine Dion. Kad se Bellamy i društvo uhvate singla, onda je to mrtvo iznutra, onda je to bezlično kopiraju nasljeđa pokojnog Michaela Jacksona. Kad se Bellamy i društvo uhvate revolta, onda zvuče kao Queen. Kad Bellamy i društvo spomenu globalistu, onda mažnjavaju partituru Enniu Morriconeu, a kad spomenu dronove onda se osjećaš kao Afganistanac čiju patnju nomadskog života na pustinjskim visoravnima dodatno ugrožavaju smrtonosni tereti robota iz zraka.
Muse su se od kritičara pretvorili u zvučne čuvare postojećeg poretka stvari. Bogatstvom glazbenih aranžmana maskiraju potpuno pogrešnu sadržajnu formu. To je kontrapunkt pompoznosti i ispraznosti. Gubitak hrabrosti, bezmuđe na djelu, priča o gladi pred prepunom trpezom, popovanje o svijetu dok guza sjedi na zlatnoj wc školjki, a da stvar bude još znakovitija sam album završava u stilu srednjevjekovnog crkvenog korala i jednim dugačkim “Amen” na kraju. Ako to nije licemjerni poziv na pomirljivo nošenje s nepravdama, onda što jest? Pa to je da se i sadašnji Papa uhvati za glavu. Ali eto živimo u vremenu kad Papu optužuju da je komunist, a „Drones“ je rock album. Tko normalan na to može reći “Amen”?
Ocjena: 4/10
(Warner / Dancing Bear, 2015.)