My Baby ‘Mounaiki – By The Bright Of Nights’ – transglobalni trip

Novi album kao da donosi ispipavanje terena za budućnost. Nekoliko koncepcija koje su ostale otvorene, kojima baš treba nastavak, jer se osjeti da My Baby ne žele biti previše vezani za dobitnu formulu albuma ‘Shamanaid’.

  • 14
    Shares
My Baby ‘Mounaiki’

Rijetke su strane grupe koje zahvaljujući koncertnoj popularnosti možemo u neku ruku doživljavati kao domaće sastave, a ako se netko udomaćio u naše klupske prilike onda je to svakako nizozemski trio My Baby. Konkretno su nas osvojili 2016., godinu dana nakon objavljivanja drugog studijskog albuma „Shamanaid“ koji je tada bio pravo zvučno osvježenje sprovedenu kroz ideju stapanja američkog bluesa i ritmova koji odjekuju na rave partyjima.

Uživo su My Baby, kao što su i danas, prava plesna i adrenalinska bomba, no u diskografskom smislu situacija je obično malo kompliciranija. Dobru koncertnu formulu teško je primijeniti u studiju, a s druge strane ponavljati recept s albuma na kojem je cijela stvar najbolje ‘zapečena’ uvijek je veći rizik od kročenja u nova zvučna podneblja, bar onom bendu koji drži do svoje kreativne putanje, a My Baby to svakako jest.

Ako je prethodni album „Prehistoric Rhythm“ iz 2017. predstavljao put ka izvorištu ritma i njegovog magijskog značaja za homo sapiensa kao takvog, novi „Mounaiki – By The Bright Of Nights“, objavljen krajem prošle godine, donosi šaroliko interkontinentalno glazbeno iskustvo. Album zvučno fluktuira na nekoliko nivoa. Ujedno je najsloženiji uradak My Baby do sada, kao što su i ritmovi ‘zakopani’ tako da ne ‘udaraju’ uvijek na prvu. To je zanimljiv miks uvjetno kazano transglobalnog underground lounge bar ugođaja kakav bi lakše vezali uz elektroničku scenu, a ne uz opskurni trio koji uspijeva na tradicionalnim instrumentima proizvesti jednu uistinu širokopojasnu zvučnu sliku. Takav iskorak grupe, koliko god da dobro zvuči u opisu, donio je i jedan drugi moment kao nusprodukt.

Taj drugi moment je teška uhvatljivost samog benda, jer različiti stilski izleti donose kompilacijski ugođaj. Na onaj stari swamp fever stomp My Baby tako ukazuje jedino pjesma „In The Club“. Naslovna „Mounaiki“ već na samom početku koketira s istočnjačkim zvukom čiji korijene se može tražiti od Indije do Balkana. Taj zvuk nešto kasnije donosi i „Borderline“, ujedno pjesma posvećena izbjegličkoj krizi kojoj je bend svjedočio na srpskoj granici. Kroz „For A Change“ pušu saharski vjetrovi, tj. dosta duguje tuareškom bluesu, da bi „Supermatural Aid“ završila na ‘američkim pločnicima’ nadahnuta starim soulom i funkom, a u sličnom ozračju je i „Silhouette“.

„Shadow Dancer“ u neobičnom kolopletu predstavlja najveći dosadašnji iskorak My Baby prema jazzu, no okosnicu albuma predstavlja šestominutna „Vigilante“, ujedno i odličan spoj obrednog i session pristupa u kojem je trio pustio da ih pjesma odvede gdje je ona željela, a pjesma je željela u sebi imati i utjecaje duhovne mongolske glazbe i protestnih refrena ‘za barikade’ ispod kojih dobuje tvrdi funk, kao i poduže insturmentalno niveliranje emocija u završnici, tj. svojevrsno stišavanje ‘obreda’ u narednih pet minuta koje je na albumu nazvano „To Be Continued…“ i označeno kao samostalni instrumental, što ujedno i zatvara album u stilu 1970-ih, kad su desetminutni brojevi bila učestala pojava.

„Mounaiki – By The Bright Of Nights“ u konačnici kao da donosi ispipavanje terena za budućnost. Nekoliko koncepcija koje su ostale otvorene, kojima baš treba nastavak, jer se osjeti da My Baby ne žele biti previše vezani za dobitnu formulu albuma „Shamanaid“. Novi album donosi ‘neku novu’ mistiku, ali ubojitu izravnost spomenutog drugog albuma iz 2015., kojeg se sada može smatrati najboljim u njihovoj dosadašnjoj karijeri, ipak ne posjeduje.

Ocjena: 7/10

(Prehistoric Rhythm, 2018.)

  • 14
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh