Zagrebačkoj publici dobro poznata amsterdamska trojka sinoć je po prvi put nakon pandemije ponovno posjetila Tvornicu kulture.
Da nešto nije valjalo na samom početku dalo se iščitati iz toga kad je zagrebačka grupa Djeca! izašla na pozornicu u terminu najavljenom za My Baby. Grupa Djeca! nije bila najavljena kao predgrupa, ali je svoju ulogu shvatila ozbiljno i krenula isporučivati svoju setlistu.
Kasnije sam doznao od organizatora da su My Baby jučer zapeli u gužvi na granici sa Srbijom obzirom da su večer prije svirali u beogradskoj Zappa Bazi. Meni se tada u glavi motao izmaštani komično-tragični scenarij na graničnom prijelazu u kojem granični službenik pita: „Odakle ste i kojim povodom?“, a iz kombija dobije odgovor: „Mi smo bend iz Amsterdama.“ „Iz Amsterdama? Bend?“, šeretski će na to službenik dok mu igra smješak i daje znak rukom da parkiraju sa strane za premetačinu, jer zna on dobro kakva „glazba“ dolazi iz Amsterdama. Njega su našli zezati. Bend? Pa još iz Amsterdama! Zna se što furaju ti iz Amsterdama preko grane.
Uglavnom, mašta je radila svašta dok sam slušao Djecu! koji su za ovu priliku nastupili u formi kvarteta. Jedino što sam za njih bio siguran sa svakom novom pjesmom koju su izveli bilo je da bi najprije oni sami trebali konačno odlučiti jesu li duo ili kvartet i jasnije utabati tu svoju priču. Ima tu solidnih riffova, ali je sve nekako bazično i bez pomaka. Kao kvartet su sinoć ušli i u neki crossover s techno ritmom (valjda prigodno pred My Baby), ali nije baš tako lako postići značajniji efekt kad se taj ritam koristi kao podloga za solističke improvizacije. Za doživjeti furioznost u tom ritmu trebalo je ipak sačekati da na pozornicu izađu Cato van Dyck, njen brat Joost van Dyck i Daniel ‘Dafreez’ Johnston.
Tvornica je bila optimalno popunjena obzirom na činjenicu produženog prvomajskog vikenda, a My Baby su od početka nabili tempo kao da su kojim slučajem bili dosad zarobljeni u nekom podrumu pa ih je ‘oprao’ nagli osjećaj slobode. Obzirom da sam ih vjerojatno gledao svaki put kad su došli u Zagreb, možda sam očekivao setlistu kakvu su imali prije pandemija, u smislu da cijelu situaciju razvijaju postepeno kad je riječ o tempu. No sinoć su nagazili kao tamo negdje s početka karijere i albuma „Shamanaid“ iz 2015. kad su prvi put i nastupali u Tvornici, ali u tadašnjem Malom pogonu.
No razliku je činilo daleko veće naginjanje technu nego bluesu u prvom dijelu koncerta. Daniel ‘Dafreez’ Johnston je gitaru više svirao kako bi postigao zvuk nekog sintetičkog efekta s DJ konzole. Organski trio proizvodio je nabrijanu „sintetiku“ i to je bio taj novi moment i vraćanje pravim korijenima, bar kad je riječ o Cato i Joostu. Jer, oni su ipak Amsterdamci. Zvuk večernjih izlazaka njihove mladosti nije bio zvuk bluesa iz juke jointa, već zvuk techno partyja.
Potpisnik ovih redaka je imao dovoljno amsterdamskih izleta u to vrijeme, tako da ima solidno iskustvo i znanje kako je to izgledalo u trenucima velike ekspanzije tadašnjeg underground klupskog zvuka. E upravo tako su zvučali sinoć My Baby. Prava i iskrena underground snaga koja se nimalo ne dotiče današnje EDM konfekcije.
Blues se počeo uvlačiti kasnije u up & down sinusoidu vožnje koja je kod My Baby uvijek besprijekorna. U tim dijelovima je Dafreez osvajao prostor solima kao što je i ritam punio masnim premazima na tragu onih Billyja Gibbonsa. tako karakterističnih za jedan ZZ Top, da bi se u drugoj polovini koncerta blues i tehno beat u potpunosti isprepleli i kad je „I See Red“ možda donijela, po slobodnoj procjeni, najvišu krestu vala na kojoj su ‘jahali’ i bend i publika kroz sat i pol, koliko je trajao službeni dio koncerta.
Atmosfera je i ovog puta bila odlična, a dobno i po stilski opredjeljenjima izuzetno šarena publika reagirala je u najmanju ruku fantastično. My Baby su u svojoj karijeri dvaput bili nominirani u kategoriji najboljeg benda uživo od strane nizozemskog radija NPO Radio 6, a sinoć im se bez problema mogla dati neko slično priznanje, jer to koliko se oni daju na pozornici i koju energiju odašilju, to ne ostavlja prostora dvojbama.
Bis koji je uslijedio nakon pauze, koja je trajala taman toliko da Cato ode po pivo u backstage i uz otpijeni gutljaj nazdravi svima u Tvornici pred mikrofonom, nije bio poput ‘trešnje na torti’, već prije još jedna torta na tortu, pa tko izdrži. Jedna pjesma u trajanju od ravno 20 minuta.
Uslijedio je još više ekstatičnom energijom nabijen koncert u malom kojeg je vodio Joost za mikrofonom i bubnjevima. Umjesto da on prvi odašilje znakove umora, kao da je progutao „Sly & The Family Stone pilulu“. Pred kraj se i Cato nekoliko puta okretala prema njemu u smislu; hoće li konačno odsvirati posljednji tuš i stati, ali svaki novi tuš se pretvarao u novi fitilj pred novu predstojeću eksploziju ritma.
Kad su konačno stali, vjerojatno u dvorani nije bilo nikog tko je zažalio što ovaj vikend nije odmaglio negdje izvan grada radi brčkanja stopala u moru. My Baby su cijelu Tvornicu izuli i isprevrtali poput tsunamija. Mislim, taj scenarij je uvijek očekivan kad su u pitanju njihovi koncerti, ali adrenalin koji u tim prilikama prenose na sve pred sobom također iznova uvijek nekako (ugodno) iznenadi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
