Nakon što se s prva dva solo albuma odmaknuo od glazbe koju je stvarao i izvodio s Alter Bridgeom i Slashom, Myles Kennedy se trećim studijskim ostvarenjem vraća na srednjostrujaške postavke utvrđene u dosadašnjem grupnom radu.
Myles Kennedy izrazito je simpatičan. Ako ste poslušali poneki razgovor s njim te ga barem jednom gledali na pozornici (a imali smo sreće – ako dobro brojim – vidjeti ga u Zagrebu dvaput) složit ćete se s ovom konstatacijom. Skroman, vrijedan, pristupačan, gotovo asketske pojave, bez nadmenog držanja tipičnog za mnoge rock-zvijezde, a pritom iznimno talentiran kao pjevač, gitarist, tekstopisac i kompozitor. Normalan tip, rekli bismo, s kojim bi svatko od nas rado popio kavu ili pivo te pročavrljao o svakodnevnim stvarima.
Upravo mu je ta nenametljivost omogućila da presudno utječe na dvojicu velikih glazbenika, sjajnih gitarista. Prvo, pojavio se kao odabir Marka Tremontija za pjevača u bendu Alter Bridge te je odmah, na prvom albumu naslovljenom „One Day Remains“ (2004.), pokazao svu svoju vrijednost. Upravo je skromnošću i natprosječnim pjevačkim talentom Kennedy omogućio Tremontiju autorsko sazrijevanje i odmicanje od banalnosti notornog Creeda, bivšeg benda trojca iz Alter Bridgea. Drugim riječima, Kennedy nije odmah preuzeo najistaknutije mjesto, pruživši tako Tremontiju priliku za transformaciju u pravoga gitarističkog heroja novog tisućljeća, a čitavoj grupi mogućnost da je kritika napokon počne ozbiljnije shvaćati.
S druge strane, nakon višegodišnje suradnje u nastupima uživo, 2011. postao je stalnipjevač u Slashovu bendu, snimivši otad četiri studijska albuma. S obzirom na Kennedyjev značajan prinos, nećemo pogriješiti ako zaključimo da je slavni gitarist u njemu pronašao novog Axla Rosea, s tom razlikom što Myles već dugo pjeva mnogo bolje nego originalni pjevač Guns N’ Rosesa. Dopustite mi i sljedeću konstataciju koju će mi zasigurno zamjeriti brojni Axlovi obožavatelji: Gunsi su u posljednjih deset i više godina nastavili živjeti upravo kroz suradnju Slasha s Mylesom Kennedyjem, a taj dvojac – s The Conspirators kao pratećim bendom – i uživo zvuči neusporedivo bolje i smislenije od nove reinkarnacije Gunsa.
Kennedyjevi samostalni projekti posebna su priča. Studijski debi „Year of the Tiger“ s pravom je 2018. završio na mnogim popisima ponajboljih rock albuma godine. Riječ je o zbirci pjesama autobiografskog karaktera, koja se bavi traumom povezanom s gubitkom oca u ranome djetinjstvu. Isključivši se iz struje te uzevši u ruke akustičnu gitaru, bendžo i mandolinu, Kennedy je stvorio izvanredan intiman album ispovjednog karaktera, s prepoznatljivim blues štihom. Slijedio je 2021. nešto manje uspješan „The Ides of March“, čije se pjesme dijelom naslanjaju na neka od obilježja prvijenca, stavljajući pritom naglasak na klasičniji rock izričaj. Ovdje će se izmjenjivati osobne teme s onima vezanim uz suvremeno društvo, pa će se tako Kennedy pokazati i kao vrlo uvjerljiv komentator problema društvene svakodnevice.
S prva dva solo studijska ostvarenja Myles Kennedy je, dakle, učinio zamjetan odmak od glazbe kakvu je izvodio i stvarao s Alter Bridgeom i Slashom. Stoga ćemo zaključiti da se s trećim – naslovljenim „The Art Of Letting Go“ – vraća na neke od postavki ustanovljenih u dosadašnjem grupnom radu. Riječ je, naime, o tipičnoj srednjostrujaškoj rock zbirci, temeljenoj na punokrvnim gitarskim rifovima i zaraznim, pjevnim refrenima. Iako smo znali da je Kennedy izvrstan gitarist – sjetimo se, primjerice, sjajne solaže u pjesmi „Blackbird“ Alter Bridgea – novi je album to još jednom potvrdio: da bi isporučio uvjerljivu gitaristički orijentiranu stvar nisu mu potrebni ni Slash ni Tremonti.
Na albumu „The Art Of Letting Go“ uz Kennedyja, koji pjeva i svira gitaru, surađivali su Zia Uddin na bubnjevima i Tim Tournier na bas gitari. Ekipa, dakle, koja je sudjelovala i na prva dva solo uratka. Upravo su nedostatak pretencioznosti i jednostavnost izričaja – gdje se cjelina gradi u bazičnoj rock formaciji (glas – gitara – bubanj – bas) – obilježja koja ove pjesme čine iznimno pristupačnima. Kennedy se tako predstavio kao majstor komponiranja velikih rock i hard rock pjesama (s mjestimičnim blues reminiscencijama), uz koje se ruke dižu u zrak i glasno u zboru pjevaju refreni. Da živimo u nekom drugom vremenu, njihov autor zasigurno bi punio stadione. Album je to koji se svakako sluša glasno.
Ipak, potrebno je istaknuti da Myles Kennedy na novom ostvarenju ne nudi ama baš nikakve novosti ili iznenađenja. Producent Michael „Elvis“ Baskette dugogodišnji je suradnik Alter Bridgea, pa se ovdje pobrinuo de cjelokupna zvučna slika ne odluta daleko od one matičnog benda. Šteta, jer da se drugačije pristupilo završnom miksu te da su instrumenti dobili prostor za disanje – umjesto da su s namjerom pažljivo zazidani u monolitan zvučni zid – možda bismo pojedine pasaže, dionice ili cjelinu ipak doživljavali drugačije.
Stoga neke od pjesama – primjerice naslovnu ili „Mr. Downside“ – možemo bez mnogo muke zamisliti na jednom od albuma Alter Bridgea. Od toga nije daleko ni „Saving Face“, iako ćemo u njoj prepoznati finu blues inspiraciju, koja je pak temelj odlične „Behind the Veil“. „Say What You Will“ zasigurno je izrasla iz sjemena prikupljenog u Slashovu rasadniku, dok je „Miss You When You’re Gone“ rasna rock stvar koja lako ostaje u uhu i potiče na pjevušenje.
Središnje mjesto novog albuma bez dvojbe je „Eternal Lullaby“, balada srednjeg tempa s monumentalnom gitarskom solažom, pjesma posvećena Chrisu Cornellu. Niz stihova upućuje da je riječ upravo o sjećanju na slavnoga pjevača, među kojima izravno: „One big mistake / I guess that I will never know / Fell on black days, now you’re gone forevermore“. Ova stvar još je jedan dokaz da se Kennedy odlično snalazi u koračanju terenom obilježenim emocijama, odnosno da je osobito uspješan kad se utiša buka zvučnog zida koji podsjeća na Alter Bridge.
Prije nekoliko dana kolega Zoran Stajčić, recenzirajući novi album jednog domaćeg benda, napisao je sljedeće: „(…) poželjno je da se pjevač (ili pjevačica) uvijek može (vokalno) prepoznati u kojoj god formaciji ili bendu bio.“ Ovo ispravno opažanje može se primijeniti baš na Mylesa Kennedyja: u kojoj god ga pjesmi slušali, u studiju ili uživo, njegovo je pjevanje prepoznatljivo i samosvojno. Bilo to u tipičnoj Tremontijevoj Alter Bridge ružioni, Slashovoj middle-of-the-road laganici ili u vlastitim akustičnim intimnim ispovijestima, nećemo se zabuniti u prepoznavanju čovjeka pred mikrofonom.
Kako, naposljetku, ocijeniti Mylesov novi album? Mnogi su kritičari s određenim stupnjem žaljenja zamijetili da je riječ o zbirci koja se vraća na teritorij srednjostrujaškoga američkog rocka. U tom smislu, lako ćemo im se – davši im za pravo – pridružiti u tom žaljenju. Doista je šteta što se Kennedy tako lako odrekao laganijega, intimnijeg smjera uspostavljenog u prvijencu „Year of the Tiger“ i prepustio stvaranju predvidljivih pjesama namijenjenih dizanju ruku i zbornom pjevanju. S druge strane, zaključit ćemo da je „The Art Of Letting Go“ ipak vrhunac srednje struje te da kvalitetom ozbiljno nadmašuje konkurenciju, pa nam zapravo ne preostaje ništa drugo nego da se slušajući album prepustimo i mi sami.
Ocjena: 7/10
(Napalm Records, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
