Na današnji dan Bob Dylan se ‘uštekao u struju’

Na današnji datum prije 49 godina Bob Dylan je snimio pjesmu “Maggie’s Farm”. Dotad već slavan kao autor protestnih pjesama među kojima su najslavnije bile “Blowin’ in the Wind” i “The Times They Are A-Changin'”, u nastojanju da se oslobodi etikete “protestnog pjevača”, Dylan se “uštekava” u struju i s rock sastavom snima upravo protestnu pjesmu, svojevrstan protest protiv protesta.

Bob Dylan - Maggie's Farm

I upravo je tom pjesmom prvom počastio publiku na svom prvom električnom nastupu na Newport Folk Festivalu kasnije te godine, kada je Pete Seeger navodno tražio sjekiru da prereže Dylanove kablove, jer nije mogao trpiti tu buku.

Je li publika protestirala zbog novoga Dylanova zvuka ili zbog kratkoće seta, to je danas manje bitno i nalazi se na području mita, jedinome području na kojemu se Dylan od samoga početka osjećao kao kod kuće. I mit je prešao baru, na legendarnom koncertu u Manchesteru nazvan je Judom i osvetio se najboljom izvedbom “Like A Rolling Stone” ikad (“Play it fucking loud!”), zabilježenom u sjajnom Scorseseovom dokumentarcu “No Direction Home”. U nastavku filma vidimo ljute hipstere tadašnjice kako na izlasku s koncerta komentiraju: “We came to see Bob Dylan, not a pop band”. I upravo ste to doblili, dečki. Dylan je beskompromisna sila i nikad neće biti zadovoljan ako ne pliva u dubokoj kontroverzi.

Lani je slično doživjela i hrvatska zajednica nekakvih bezveznjaka u Francuskoj, koja je podigla tužbu protiv Dylana jer je intervju Rolling Stoneu, u kojem kritizira američki rasizam i za cijelu američku kulturu tvrdi da je utemeljena na ropstvu, mrtav-hladan začinio vlastitom, budimo iskreni, prilično rasističkom izjavom kako Srbi mogu “nanjušiti” hrvatsku krv, kao što crnci mogu osjetiti onu pripadnika Ku Klux Klana ili Židovi nacističku. I to je Dylan. Kontradiktoran i bezobziran, zainteresiran samo za slanje poruke, koja god ona u danom trenutku bila.

I izgledno je da će na ljeto ove godine jednako tako mrtav-hladan kročiti pred hrvatsku publiku u pulskoj Areni. Kakav će koncert odsvirati, to ni on sam ne zna. Kvaliteta njegovih nastupa, kao i sve drugo u njegovom slučaju, ovisi o hiru, oscilirajući od farse do spektakla u razmaku od dvije noći. Na meti je mnogih kritičara danas jer se na najnovijim albumima ne libi koristiti kompletne melodijske linije iz manje poznatih pjesama s početka prošloga stoljeća i potpisivati nastale pjesme svojim imenom.

U doba kada Internet dovodi u pitanje smisao postojanja autorskih prava kakva smo dosad znali, Dylan to radi na svoj način, a možemo samo zamišljati kako bi se on odnosio prema nekome tko bi bio dovoljno lud da to učini s “Mr. Tambourine Man” (također snimljenom na današnji dan) ili bilo kojom drugom njegovom pjesmom. On dobro zna kako stvari stoje. On je Dylan, on ima dozvolu da krade, a mi imamo privilegiju da se divimo njegovoj kolosalnoj pojavi, znajući da nećemo u svom životnom vijeku doživjeti sličnu. “It’s Alright, Ma, it’s life and life only”, kako kažu posljednji stihovi koje je toga dana otpjevao u studiju.

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X