Ravnododna ima svog čovjeka u autu pored Sare Renar, Dimitrija Simovića i Vedrana Peternela. Pratimo ih na turneji po Srbiji, Rumunjskoj, Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji.
Deseti je dan turneje, osam koncerata je iza nas, što znači osam traženja parkinga i šesnaest unošenja i iznošenja opreme. Sad je već došlo vrijeme dekoncentracije, laganih halucinacija i suludih rečenica, poput one Vedranove: „Znate li da je moj djed bio konjušar Moše Pijade?“. Ili kada Sara, nakon dva, tri sata vožnje pita „Jesmo li svi u autu?“.
Lako što zaboravljamo koji je dan, zaboravljamo i u kojoj smo državi pa se Bugarima obraćamo rumunjskim frazama koje smo naučili, u Srbiji smo se iznenadili što razumijemo svakoga, plaćamo po pumpama krivim valutama i više se uopće ne uzbuđujemo kad, primjerice, na pročelju neke kuće uz cestu ugledamo izvješen Staljinov portret. Sve je postalo normalno, jer previše je nenormalnih stvari proživljeno.
A kad je um spreman na nemoguće, onda se nemoguće situacije događaju u valovima. Bugarsko-makedonska granica, makedonski carinik proučava ATA karnet, popis opreme.
– Vi svirate? Što svirate?
– Pop-rock – pojednostavnila je Sara opis žanra, nakon što je danima ljudima po putu pokušavala kompliciranim nabrajanjem stilova objasniti što to ona uopće svira. Ovog carinika je procijenila kao nekog na koga ne treba trošiti previše riječi. Ali carinik…
– Daj da vas nađem na YouTubeu.
(Stavio mobitel na uho i slušao „Jesen“ dok smo stajali pred rampom na granici.)
– Sviđa mi se, alternativni ste, voleo bih da dođete na moj festival. Joyfest se zove, radim ga u Krivoj Palanci, to je mjesto odmah tu cestom malo niže – kaže carinik, vadeći olovku i zapisujući svoj mail.
Stranica na Fejsu sugerira da se radi o ozbiljnom festivalu, nema prevare. Načelno, gig je dogovoren. Na bugarsko-makedonskoj granici. S carinikom. Pred rampom iza koje je Sjeverna Makedonija.
Ili, nekoliko minuta ranije, na bugarskom dijelu granice.
– Dva Hrvata, Srbin i Francuz, pa tko je vas spojio? A vi Dimitrije više nemate mjesta za pečat u pasošu. Morate napraviti novi, inače biste mogli platiti globu. Bilo bi najbolje da napravite hrvatski, to je ipak Europska unija…
– Radi se na tome, ali nije lako… – kaže Dimitrije, koji je očito previše puta išao na relaciji Niš-Zagreb, prepunio putovnicu.
– Kako nije lako? Pa rješenje sjedi pored tebe – bubne bugarski policajac i pogled uputi prema Sari.
Od zadnjeg javljanja odsvirana su dva koncerta, Beograd i Sofija. Beograd je bio emotivno izazovan; poznati teren, poznati ljudi, prijatelji, novinari, kolege… ekipa iz Gazorpazorpa, Prototipa, Koi Koi, došao je i Dimitrijev otac iz Novog Sada, gitarist Mladen iz njegova matičnog Igraloma… Beogradska publika u klubu KC Grad nije im dala sa stagea pa su tako, jedini na turneji, dobili Sarinu verziju „Ona se budi“ s kojoj je nekad davno otvarala svoje koncerte. I da, konačno topla voda u apartmanu, konačno večera u klubu. Imali smo i TV, pjevačica Stanija Dobrojević je na Pinku objašnjavala novinarki kako nije znala da njezin dečko ima suprugu.
U Sofiji tri benda, lokalni The Silence Inside, onda neka grupa čije se ime piše na bugarskoj ćirilici i Sara Renar. Kako je bilo? Ostali smo bez svih ploča, tako je bilo. A i imali smo, prvi put na turneji, vlastiti backstage. A kako je bilo poslije koncerta na vanjskoj terasi kluba The Singles? Ovako…
– Bok, ljudi, ja sam Ljubomir, zovu me Ljupče, radio sam godinu i pol dana u Beogradu, proučavao sam jugoslavenski arhiv pa mi fali da s nekim pričam na hrvatskom ili srpskom, jel vam smetam?
– Ne. Čekaj, radio su u arhivu u Beogradu? – pita ga Dimitrije.
– Da, studirao sam povijest pa…
– Pa reci mi je li istina da je Iusticije Libris utemeljio arhivistiku? – izbacio je Dimitrije jednu od suludih rečenica. Ljupče je primio metak izravno u prsa, nije znao što bi, nije bio svjestan da je Dimitrije već deset godina pasionirani gledatelj „Državnog posla“. Ljupče je ušutio, što je iskoristio pijani Bugarin i uletio nam s rijetko idiotskim vicem o Sizifu i Edipu.
Smještaj je u komunističkom gigantu, hotelu Moskva od 16 katova i kolom od barem pedeset ljudi uz sitni vez na harmonici što nas je dočekalo po dolasku. Spektakl. Baš poput doručka koji nas je dočekao ujutro. Dan je derbija CSKA-Levski, na ulicama Sofije je policija na svakom uglu, a mi smo ležerno jeli hrenovke, kajganu i sir čekajući Sarinu tradicionalnu rečenicu, koja se čula sve češće kako se turneja približava neminovnom kraju.
– Naš život je kao Švicarska, skoro savršen!
Na televiziji hotelskog restorana grupa Gumeni glavi, navodno kultni bugarski hip-hoperi iz devedesetih, najavljivali su comeback. Zaključili smo da je prijevod njihovog naziva – prezervativi.
Stvari se odvijaju prebrzo, poluhalucinantno, već smo u Skoplju. Sjedimo u restoranu ispod Filipa Makedonskog dok se sa zvučnika čuje „Nemoj srećo, nemoj danas“. Sreće je danas bilo na izvoz, dogovoren je nastup na Joyfestu, Dimitrije je dobio rješenje za svoju hrvatsku putovnicu, a cigarete u Makedoniji su jeftine. Koncert je u klubu Stanica 26.
Nastavit će se…
Prijašnji nastavak:
Na turneji sa Sarom Renar (4) – jesu li Rumunji otkrili toplu vodu?
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
