Kao i svake godine, i ove izdvajamo 20 najboljih koncerta u Hrvatskoj. Kao i do sada, lista najboljih koncerata nema zadan redoslijed od odličnih prema najboljima, ovo je jednostavno niz od dvadeset na kojima je trebalo biti po mišljenju novinara portala Ravno do dna.
Prophets Of Rage – 26. 6., Šalata, Zagreb
Teško je reći koliko je hektolitara piva popijeno na koncertu, ali definitvno je bio jedan od onih na kojem je najviše proliveno u obliku hmeljske kiše pod vedrim ljetnim zagrebačkim nebom. Salve pivskih čaša nisu prestajale od proloma prvog riffa „Testify“ do posljednje katarze „Killing In The Name“ koju je Chuck D najavio riječima kako opasna vremena trebaju opasne pjesme. A vremena su postala opasna. Da su nas glasovi s pozornice ukrašene s dvije crvene petokrake poslali na bilo kojeg omrznutog sistemskog neprijatelja, stvar bi bila riješena te večeri.
Teho Teardo & Blixa Bargeld – 7. 2., Pogon Jedinstvo, Zagreb
Nakon što je maleni prostor Močvare rasprodan u rekordnom roku, koncert je prebačen u prostor Pogona Jedinstvo, ali i tamo su karte planule, usprkos gustoj načičkanosti prostora stolcima. Nizale su se redom sjajne izvedbe pjesama s prvog albuma “Still Smiling” (“Mi scusi”, “What If?”, “Come Up And See Me”…), te s recentnog dugosvirajućeg uratka (“The Beast”, obrada Caetana Velosa “The Empty Boat”, te redovni vrhunci “DHX 2″ i “Ich Bin Dabei”). Pred kraj koncerta Teho Teardo se zbog zdravstvenih problema povukao s pozornice, dok je Blixa ušao u improvizirani stand-up, čime je publika dobila priliku vidjeti nešto što se na drugim mjestima ne događa.
Buzzcocks na SuperUho Festivalu – 9. 8., Primošten
Buzzcocksi su odlično zatovrili SuperUho. Kraljevi i očevi scene; punk-mamuti čije koncertiranje ne koketira s omraženim dinosaurskim statusom, ne kompromitirajući se, poput Pistolsa, kad treba platit pričuvu… Ova pouzdana koncertna atrakcija na čijoj listi ne nedostaje hitova, a ni biseva, zabavna je i radi interne komunikacije gitarista koji se nakon svake pjesme pokušava okrijepiti, dok frontmen i basist svaku sličnu priliku presijecaju – riffom nove pjesme.
Arcade Fire na INmusic Festivalu – 19. 6., Jarun, Zagreb
Prošlo je šest godina od njihovog posljednjeg gostovanja na INmusicu, koncerta koji veći dio publike ne pamti kao briljantan nastup, te je ostalo dovoljno prostora da se s novim pjesmama, te materijalom s albuma “Reflektor”, kao i starijim hitovima zagrebačka publika propisno baci na koljena. A bačena je, prijatelji. Katapultirana u neki rock’n’roll disco svemir gdje sve blješti i bruji i površnim pogledom na taj spektakl postaje jasno da Arcade Fire spada u najveće live actove današnjice.
Tom Jones – 2. 8., Arena, Pula
Koju minutu poslije 21 h, Sir Thomas Jones Woodward izašao je na pozornicu dok je njegov prateći bend zakuhavao njegovu snažnu propovjedničku verziju bluesa John Lee Hookera “Burning Hell”. Tomov glas razorno je zazvonio i uveo nas u večer koja će biti prožeta gospelom, ali i rockom pedesetih, bluesom, ponešto funka i nekim od velikih hitova dugogodišnje karijere velšanina koji se neupitno ubraja u najbolje pjevače posljednjih pola stoljeća.
Seine – 26. 10., Tvornica kulture, Zagreb
Seine je nešto najbolje što vam se može dogoditi na koncertu. Toga je te večeri bila svjesna i publika u Malom pogonu Tvornice kulture okupljena na zagrebačkoj live promociji debitantskog albuma „Sno sna“. Oduševljenje je spontano raslo sa svakom odsviranom pjesmom. A svaka koju je isporučio trio predvođen pjevačem i gitaristom Ivanom Ščapecom kao da se po emotivnosti izvedbe i adrenalinu natjecala s onom prethodno izvedenom. Dimitrij Mekotanović Petrović je svako malo morao privlačiti sebi bas bubanj koji mu je od siline izvedbe ‘bježao’ po pozornici, kao što je jednako tako bio uživljen i Ivan Grobenski na basu koji je uskočio na mjesto Boška Mijuškovića. Ubitačan trio koji se prije zagrebačkog koncerta u potpunosti prekalio i mojom prožeo na turneji po Francuskoj.
Laibach sa simfonijskim orkestrom – 9. 5., Vatroslav Lisinski, Zagreb
Sama zamisao dodavanja Laibachovom glazbenom i umjetničkom izričaju čistu snagu pratnje simfonijskoga orkestra bila je dovoljna da zaslini mašta svakog ljubitelja ovih kultnih slovenskih avangardista, no rezultat je bio čak i mnogo impozantniji nego što smo mogli očekivati. U Lisinskom smo svjedočili pravom audiovizualnom spektaklu koji je izgledao jednako fascinantno koliko je i zvučao, bila je to fešta osjeta koja doslovno ostavlja bez daha.
King Khan And The Shrines – 7. 6., Močvara, Zagreb
Indijski James Brown iz K(h)anade u Močvari je priredio divlju feštu eksplozivnog zvuka i ekstravagantnih kostima i vjerojatno najzabavniji zagrebački koncert sezone. Već je za osmoricu muškaraca ritam i brass sekcije pozornica u Močvari bila premalena, a kad im se još pridružio i Kralj u ‘belom džez odelu’ s gitarom i rasplesanim bokovima, na sceni, i pred njom, nastao je kaos. Khan je tijekom koncerta promijenio još dva kostima, nastupao je i u crnom trikou, a nastup je okončao odjeven u poglavicu s velikom perjanicom na glavi, ali Khanova vizualna otkačenost je u popratnoj funkciji u odnosu na onu glazbenu. On je na pozornici čas Otis Redding, čas James Brown, da bi se odjednom pretvorio u Screamin’ Jaya Hawkinsa. Bend ga prati u zvučim skokovima iz soula u divlji funk, cijelo vrijeme održavajući odriješitost garažnog rocka i punkersku energiju.
Grace Jones na Outlook Festivalu – 30. 8., Arena, Pula
69. godišnja Grace Jones dokazala je i na pozornici Pulske arene da su njena glazba i pojavnost bezvremenski ekstrakti sveg onog najboljeg što se na pozornici može i čuti u sferi popularne glazbe. Nastup Grace Jones trajao je sveukupno sat i deset minuta, ali vrijedilo je svake sekunde biti u publici zbog njega. Bio je osmišljen svaki djelić te unikatne glazbene predstave tijekom koje je Jones skoro u svakoj pjesmi imala drugi outfit na sebi, savršeno uklopljene koreografije i bend koji je osjećao kako ona diše na pozornici, bend za koji je rekla da ga jako voli, bend koji vam tako opako u tijelo lansira sam korijen jamajkanskog groovea, bend koji svojim pop beatom napravi najveći disko tulum u Areni, bend koji kad uđe u rock vas skameni distorzijom, bend koji je najprofesionalnija ubojita svita najopakije kraljice Amazonki iz koje kulja neobuzdana, divlja, opojna i iskonska ćud prašume.
Seven That Spells – 22. 12., Tvornica kulture, Zagreb
Tradicija zatvaranja koncertne sezone u Tvornici avangardnim psihodeličnim krautrock bombardiranjem ispoštovana je i ove godine. Na momente sve činilo kao veliki bučni ritual neke okultne sekte čije višeglasje doziva neke nepoznate sile na nekom drevnom jeziku dok su se dugačka atmosferična poglavlja uskovitlavala, mijenjala agregatna stanja i potom se poput bujice koja je probila branu ubilačkom žestinom valjala i nosila sve pred sobom podižući razinu adrenalina. Seven That Spells su svoj izričaj doveli do nivoa da to sve zvuči kao soundtrack potapanja Atlantide.
Kojoti – 9. 12., Tvornica kulture, Zagreb
Samostalnim koncertom u subotu u punoj Tvornici kulture grupa Kojoti apsolutno je potvrdila svoj status na sceni u godini povratka na nju. Okidač je bila „Izgubljen u svemiru“ koja je došla negdje peta ili šesta po redu, ujedno i najduža pjesma Kojota po minutaži. Ali očigledno je ona u svom punom sjaju meditativno-himničnog sklopa otvorila mnoge čakre te večeri. Transparenti „Na Na Na“ koji naravno impliciraju na refren, i koje je dio hardcore obožavatelja grupe držalo u zraku u redovima publike bili su samo trešnja na tortu ozračja u dvorani u tom trenutku. Tranzicijska 2017. za Kojote, koji su ove godine pretrpjeli i tragične odlaske prvog pjevača Roberta Bušića Buša i mladog i talentiranog klavijaturiste Dana Divjaka, definitvno je gotova. Potvrdu vrijednosti i postojanosti uklesali su sami na pozornici Tvornice te večeri.
Moskau – 7. 12., Močvara, Zagreb
Rock and roll predstava iz pakla, pakla koji lako može biti alegorija na ovaj naš ‘Balkanski pakao’, a također drži vodu i kao potpuno izmaštano nadahnuće s ‘umjetničkim okidačima’ koji se dakako mogu razumijeti na relaciji i od Tokija do Helsinkija. Moskau kao da je inkarnacija postomoderne kako su je onomad doživjeli Bertold Brecht i Kurt Weill da su se u nekom izmaštanom scenariju susreli s nekom uvrnutom skupinom umjetnika ‘nekog’ Chelsea hotela. Močvara je te večeri bila avangardno utočište Zagreba.
Motorpsycho – 2. 11., Vintage Industrial Bar
Motorpsycho iz Trondheima velikani su teškog progresivnog rocka s karijerom koja se proteže gotovo tri desetljeća, a u kojoj su objavili i dvadesetak albuma. Svojim opusom, ali i upečatljivim živim svirkama stekli su kultni status diljem Europe, kao i sljedbu koja počesto ne pripada isključivo među ljubitelje žestoke glazbe. I sinoć su u Vintageu velikim autobusom, tornjevima od pojačala i golemim bljeskalicama koje su postavili na njih, te videoprojekcijom, odavali dojam kao da su naučeni na sviranje u većim prostorima i pred više publike. U Vintageu nije bilo puno publike, ali oni koji su bili dobili su nezaboravnu dozu izvrsnosti.
Sigur Ros – 20. 10., Dom sportova, Zagreb
Trio predvođen nestvarnim vilinskim falsetom Jónsija Birgissona u dva jednosatna seta ostavio je zagrebačku publiku bez daha. Jest da se u maloj dvorani Doma sportova moglo čuti, posebice tijekom prvog mirnijeg i melankočnog dijela da bi bilo primjerenije da se koncert održao u Lisinskom, jer su pokretni i okretni prodavci pića svojim povicima: „pivo, rakija!“ svako malo na parteru remetili potpuno uživljavanje u atmosferu, no drugi dio donio je sa sobom sve epitete punokrvne rock katarze koju bi bilo šteta dočekati sa stražnjicama na stolcima. Ukratko, to je s pravom bio koncert stajaćeg karaktera, bar što se tiče partera.
The Kills – 19. 8., Tvornica kulture, Zagreb
Alison Mosshart i Jamie Hince pojačani basistom i bubnjarom u sat i pol vremena isporučili su čisti i nepatvoreni rock and roll seks – divlji i emotivni adrenalinski hod po rubu. Rokačina koju ćemo svakako upamtiti i po izvrsnom zvuku koji je te subote grmio iz razglasa zagrebačke Tvornice kulture. Rokačina kakvu željno već sad iščekujemo na novom izdanju INmusica.
John Scofield – 27. 3., Kino SC, Zagreb
Scofieldov „Country For Old Men“ kao da provocira dva slušateljska tabora, i jazz i country tabor. Jer koliko je jazza ugrađeno u izvedbe starih i tradicionalnih country pjesama i napjeva, toliko je je Scofield naklonjen istima posebice kad je riječ o ritmu, gdje se većina stvari odvija u dvočetvrtinskom zibanju, umjesto u shuffle ritmu začinjenom improvizacijama. Scofieldova glazbena „Zemlja za starce“ donijela je jaki nostalgični zapuh u nešto manje od sat i pol trajanja koncerta, izvrtio nam je stari izblijedjeli film u restauriranom ruhu, a sad, je li nas postarao ili pomladio time? Možda je nabolje reći, da nas je učinio na tren zadovoljnima dok smo napuštali tu nikad restauriranu dvoranu kina Studentskog centra, u ovoj našoj zemlji za (siromašne) starce koja je i njima sve manje sklona.
Tamikrest – 29. 10., Vintage Industrial Bar, Zagreb
Više od tri i pol godine nakon prvog susreta sa zagrebačkom publikom na istoj lokaciji, Vintage Industrial Bar je ponovno ugostio Tamikrest iz Malija, plemensku skupinu desert bluesera koji nastavljaju krčiti staze kojima su prvi krenuli njihovi duhovni preci Tinariwen i osim širenja jedinstvene glazbe iz Sahare služe i kao neka vrsta ambasadora tuareških naroda u svijetu. Nakon što su na pozornicu, pred publiku koja se počela okupljati, izašli s “Tisnant an Chatma” s predzadnjeg albuma “Chatma”, posvećenog svojim sestrama, pripadnicama naroda Kel Tamashek, za razliku od prošli put, Tamikrest je ovog puta izašao u potpunosti u muškoj postavi. Izostao je tako izraženiji plemenski element koji posebno naglašavaju grleni pokliči koje obično izvode prateće pjevačice, a težište je više prebačeno na rokerske korijene benda.
The Afghan Whigs – 4. 6., Tvornica kulture, Zagreb
Greg Dulli i njegovi The Afghan Whigs te su nedjelje u Tvornici kulture održali jedan od najboljih klupskih koncerata koje smo zadnjih godina imali prilike gledati u Zagrebu. Večer je u velikom stilu otvorio britanski kantautor Ed Harcourt, aktualna postava kultnog benda iz Cincinnatija zvučala je moćno i neukrotivo pa je jedinu zamjerku moguće uputiti slaboj posjeti, pogotovo uzmemo li u obzir značaj Whigsa, kao i činjenicu da promoviraju „In Spades“, album koji spada u sam vrh cjelokupne im diskografije. Što se publike tiče, kvaliteta je ovom prilikom nadmašila kvantitetu pošto je nekoliko stotina okupljenih priredilo atmosferu koja je nabrijala čak i legendarnog mračnjaka poput Dullija. Njegove suicidalno depresivne, gotovo beznadne stihove i opori, napukli glas pratio je gust, razoran sound u kojem je tempo diktirala iznimno fluidna ritam-sekcija i pravi pravcati „guitar army“ (čak četiri!), kao i povremeni jecaji violine, violončela ili soulom obojani uleti klavijatura.
Damo Suzuki – 24. 6., Močvara, Zagreb
Aktualna Močvarna sezona eksperimentalne i improvizirane glazbe u četvrtak je kulminirala nastupom jednog od njezinih najznačajnijih aktera, krautrock legende po imenu Damo Suzuki. pjevač nekadašnjih Canpredvodio je samo za ovu priliku okupljeni bend čije je članove upoznao tek pri dolasku u klub na Savskom nasipu i uz čiju je pomoć svaku „instant kompoziciju“ gradio od nule, puštajući je da se razvija potpuno slobodno, bez ikakvih ograda i struktura. Takav pristup s lakoćom se može pretvoriti u bezidejno „prangijanje“ i bezuspješnu potragu za sviračkom kemijom, onim tajnim sastojkom koji svaki pravi bend mora imati, ali ga je nemoguće naučiti ili umjetno stvoriti. U Močvari, međutim, nije bilo mjesta strahovanjima jer je već tijekom prve izvedbe bilo jasno da je pred nama fantastična koncertna večer.
Gogol Bordello i Lucky Chops – 1. 12., Tvornica kulture, Zagreb
Teško je pobrojati što se sve događalo na pozornici, gužva je tamo bila konstantna, a vrhunac je dosegla kad se Gogol Bordellu pridružio još i dio Lucky Chopsa. Karizmatični Eugene Hütz kao predvodnik cirkusa naoko je više vremena provodio u zraku nego na daskama, a harmonike, violine i gitare plesale su u glazbenom vrtlogu cijelo vrijeme. Najvećim koncertnim hitovima još jednom su se pokazale iskrena zahvala piću “Alcohol” s deset godina starog albuma “Super Taranta”, te nabrijavajuća himna iseljenika “Immigraniada (We Comin’ Rougher)” s tipičnim porukama ljubavi i jedinstva koje, kad dolaze od ove šarene ekipe nanešene iz svih krajeva svijeta, zvuče doista autentično. A iznad svega, nemoguće se ne diviti neumornoj predanosti kojom ovaj bend jednostavno oduševljava. I zato se treba odazvati svaki put kad nas pozovu, da zahvalimo još jednom, i njima i alkoholu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
