Nakon domaće i regionalne liste albuma godine, novinarsko-urednički tim u sastavu Jelena Svilar, Đino Kolega, Ivan Laić, Marko Podrug, Tomislav Sporiš, Igor Jurilj i Zoran Stajčić i ove godine su izabrali 20 najboljih stranih albuma portala Ravno do dna. Lista je kao i svake godine od 20. do 1. mjesta.
15. Tame Impala “Currents”
Zaljubljenici etiketa zgražaju se nad novim eksperimentom Tame Impale koji su odbacili rock i psihodeliju iz svoje tipizacije pa ih sada teže tumačimo umjesto da prigrlimo evoluciju zvuka albuma “Currents”. I dalje je to oneirički projekt Kevina Parkera gdje sada nešto više flertuje s disco i klupskim ritmovima što će fino začiniti distorzični, dominantno gitarski repertoar prethodna dva studijska pandana na nadolazećim nastupima.
14. of Montreal “Aureate Gloom”
Kevin Barnes, jedan od najtalentiranijih glazbenika našeg vremena, sposobnim da se postmoderno igra sa svojom muzikom kolažirajući stilove, utjecaje i vlastiti psihodelično-crtićki pogled na svijet, objavio je sa svojim of Montrealom trinaesti studijski album “Aureate Gloom”. Radi se o deset pjesama nadahnutih Barnesovim odvajanjem od supruge, jednako kao i kapitalno djelo ovog benda, album” Hissing Fauna, Are You The Destroyer?”, s tom razlikom da se, zbog pomirenja, na ovom albumu osjeća stanovito olakšanje od depresije koja ga je pratila od toga razlaza. Kao i na prethodnom, također izrazito gitarističkom albumu, “Lousy with Sylvianbriar”, Barnes koketira s njujorškim art punkom sedamdesetih, referirajući se na Talking Heads i Television. Ovoga smo ljeta imali priliku vidjeti fenomenalnu promociju “Aureate Glooma” na Superuho festivalu u Šibeniku, a kakvim je tempom ovaj hiperproduktivni luđak ponovo počeo izbacivati albume, nadamo se da ćemo ih uskoro opet vidjeti uživo na promociji nekog novog fantastičnog albuma.
Proturječan je taj Lemmy Kilmister, alfa i omega Motörheada sa 70 godina na leđima. Kad god zamalo umre, objavi vrhunski album. Bilo je tako i prije dvije godine, kada je nekoliko mjeseci nakon vijesti o dramatičnoj reanimaciji objavio odličan „Aftershock“, a tako je i danas, kada je poslije teške zdravstvene godine (tijekom koje je umro i bivši bubnjar Phil „Philty Animal“ Taylor) i naprasnih prekidanja koncerata, izdan „Bad Magic“. Zaključak je uvijek isti – Lemmy ne umire iz dva razloga: ili je besmrtan, ili ga se smrt pribojava. S Motörheadom nema greške, ni iznenađenja, formula je odavno patentirana, a staze utabane. Jedino sitni detalji čine razliku između „klasičnog“ i „izvanserijskog“ Motörhead albuma. „Bad Magic“ je negdje između; uz „Aftershock“, jedan je od najboljih Motörheadovih ostvarenja još od „Sacrifice“ iz sredine devedesetih i ustvari predstavlja krucijalni dokaz drevnoj Lemmyjevoj mantri da „Motörhead svira običan rock and roll, a ne heavy metal“.
12. Kurt Vile “B’lieve I’m Goin Down”
Nakon izvrsnog “Walking On A Pretty Daze” iz 2013. nije trebalo puno čekati na novi klasik iz destilerije Kurt Vilea. Ovaj put mnogo introspektivniji, s više piana i više bendža, magnetske poslastice poput “Pretty Pimpin” zaokružile su njegov šesti solo album kao jedan od najboljih u godini na zalasku.
11. Paul Weller “Saturns Pattern”
Kako biti glazbena legenda, a ostati aktualan i ne zahrđati? Na to pitanje Paul Weller u svojoj 57. godini i dalje ima potvrdan odgovor. „Saturns Patern“ je svemirski obrazac putovanja kroz glazbu odgovarajući svim kakofoničnim izazovima sadašnjice, ne dozvoljavajući slušatelju da u niti jednom trenutku osjeti u kojem smjeru će pjesme skrenuti, a skreću bez prestanka. Nabacivanje svega i svačega naravno nije neka mudrost, ali učiniti to smisleno, zanimljivo, novo, a opet prepoznatljivo najveća je vrijednost te vrste pristupa – iskoristiti beskrajne mogućnosti, a ne utopiti se u moru istih. Dalje>>