Nakon domaće i regionalne liste albuma godine, novinarsko-urednički tim u sastavu Jelena Svilar, Đino Kolega, Ivan Laić, Marko Podrug, Tomislav Sporiš, Igor Jurilj i Zoran Stajčić i ove godine su izabrali 20 najboljih stranih albuma portala Ravno do dna. Lista je kao i svake godine od 20. do 1. mjesta.
Soul revival pokret posljednjih godina donio nam je iznimno puno izvrsnih albuma, od Sharon Jones, preko Charlesa Bradleya i Nicka Waterhousea, no rijetki su ipak zvučali toliko autentično i dobro kako je to uspjelo dvadesetpetogodišnjem teksašaninu Leonu Bridgesu, koji glasom, stasom i glazbenim izričajem djeluje kao da su se nebesa smilovala i još jednom nam poslala Sama Cookea. Priča o uspjehu Leona Bridgesa mnogo je više u stilu dvadeset i prvoga stoljeća nego njegova glazba. Čovjek je na Soundcloudu objavio dvije snimke, od kojih je jedna (koja je postala naslovnom skladbom albuma) privukla pozornost na internetu i našla put do radijskih stanica, te se u eteru ubrzo toliko udomaćila da su Bridgesu počele stizati ponude od čak 40 glazbenih kuća, a on na koncu potpisao ugovor sa ni manje ni više nego Columbia Records.
4. Courtney Barnett “Sometimes I sit and think, sometimes I just sit”
Mlađahna Australka izbacila je tek prvi album, a već se uspjela nametnuti kao svojevrsni glas generacije, kako inteligentnim uvidima umotanim u britke, mladenački nadrkane i istovremeno morbidne i duhovite stihove, tako i muzički, jasno oslonjena na devedesete. Njen prvi dugometražni album “Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I just Sit” jedan je od onih koji uđe u uho već na prvo slušanje, a na drugo shvatite da ste zaljubljeni u njegovu jedinstvenu poetiku koja se bavi naizgled nevažnim temama od toga treba li pokositi travnjak (referirajući se na depilaciju intimnih dijelova, naravno), do toga kako se hraniti zdravo u nedostatku love. Svaki je od ovih monologa na albumu šašav i ozbiljan na svoj način, Courtney nipošto ne skriva vlastite nesigurnosti, a svaka je tema umotana u drugi muzički stil, pa tu ima i rokenrola i bluesa i folka. Nakon ovakvog albuma, uopće nije neobično što joj je Kim Deal poželjela biti prijateljica i mentorica.
3. Sleater-Kinney “No Cities to Love”
Nakon izdavačke pauze od deset godina Sleater-Kinney su pokazale da su još uvijek u formi – i to kakvoj. Jedan od prvih izdanih i preslušanih albuma u 2015. godini, ostao je čvrsto zabetoniran kao jedan od vrhunaca do samog sumirajućeg godišnjeg završetka. Deset stvari u nešto malo više od pola sata napucano je strašću, energijom, žestinom, ali i finim melodijama koje povezuju sve navedeno u kompaktnu cjelinu.
2. Rhiannon Giddens “Tomorrow Is My Turn”
Pjevačica benda Carolina Chocolate Drops lani je na kompilacijskim prjektima Joea Henryja i T-Bone Burnetta pokazala da je sila s kojom treba računati, a isto je, a i više dokazala svojim prvim solo albumom “Tomorrow Is My Turn”. Rhiannon Giddens lani je pjevala na kompilaciji “Look Again To The Wind” u čast Johnnyju Cashu, te u projektu T-Bonea Burnetta na kojem su uglazbljene izgubljene pjesma Boba Dylana, i vokalno je zasjenila sve jaka imena koja su okupljena na tim projektima. T-Bone joj je producirao i upravo objavljeni album “Tomorrow Is My Turn”, zbirku američkih folk balada, najpoznatijih po snažnim ženskim izvedbama slavnih prethodnica i već prvim solo albumom dokazala da bez problema može stajati uz bok najvećima od najvećih. Album je šetnja glazbenim teritorijem folka, bluesa, gospela i (country) šlagera, a Rhiannon se elegantno i nadasve vješto prebacuje iz žanra u žanr, iz stila u stil i suvereno vlada svakim s kojim se suoči.
1. José González “Vestiges & Claws”
Premda je ovaj švedski kantautor prisutan na sceni od 2003., pravu je vidljivost i priznanje stekao tek svojim najnovijim albumom “Vestiges & Claws”, akustičnom niskom od deset pastoralnih bisera u maniri Simona & Garfunkela i Nicka Drakea. Gonzalesov mekan, ugodno šaputavi glas naglašava intimističku tematiku ovog albuma u kojemu se kroz pjesničke slike ocrtava atmosfera samotne autorefleksije o životu, što uz perkusiju i zviždanje na pojedinim pjesmama, te zamjetno čujnim prebiranjem po žicama pruža dojam toplog dnevnog boravka u kojemu su emocije opjevane bez posebne produkcije. Gonzales je od samog početka autor koji se povodi devizom ‘manje je više’, a ovim je albumom ponovo dokazao da si svakako može dopustiti glazbeni minimalizam kojeg nadograđuje bogatim poetskim slojevima. Sjetni ugođaj albuma “Vestiges & Claws” čini ga idealnim za preslušavanje u hladim zimskim večerima i promišljanje o vlastitom životu. Ove smo jeseni, zahvaljujući Žednom uhu, imali priliku vidjeti njegov nastup u zagrebačkoj Laubi, a nadamo se da je to tek početak prijateljstva naše publike s ovim talentiranim samozatajnim kantautorom.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
