Nedjeljna večer ne mora nužno služiti samo za odmor i punjenje baterija, dokazali su to Roko Nakić sa svojom predstavom i sjajni New Gondoliers koncertom u klubu na nasipu.
Kraj je još jednog napornog tjedna punog raznovrsnog sadržaja, a kako bolje zaključiti takav tjedan nego da umoran i na rubu snaga odeš na predstavu u koncert u Močvaru. Mario Kovač, voditelj – da ne kažem kum – KUM-a, tj. programa Kazalište u Močvari, pije Hidru za šankom dok se jedan drugom žalimo na umor i iscrpljenost. A kako bolje nastaviti borbu protiv umora i iscrpljenosti nego gledanjem predstave koja se bavi upravo umorom i iscrpljenošću?
U žrvnju svakodnevice
“Najnormalniji od svih dana” autora i izvođača Roka Nakića iz Zadra došla s razlogom je došla uz tople preporuke i lijepe riječi s raznih strana. U četrdesetak minuta uglavnom neverbalnog teatra Nakić nam prikazuje borbu zaposlenog čovjeka s izazovima žrvnja svakodnevice koja ga proždire. Repetativne radnje u najnormalniji od svih dana jednake su mu kao i svakog drugog dana, a imperativ poslovne izvrsnosti tjera ga u burn-out koji glumac upečatljivo uprizoruje odličnim fizičkim radom na pozornici gotovo ogoljenoj od bilo kakve scenografije i s minimalnim udjelom rekvizita.
Misao vodilja jest ona koja je istaknuta u popratnom materijalu u obliku citata francuskog teoretičara Henryja Lefebvrea koji kaže da “čovjek radi da bi zaslužio dokolicu, a dokolica ima samo jedan smisao: da se izađe iz rada.” U eri sveproždirućeg kapitalizma čini se s cinizmom jednakim kao u onog zloglasnog natpisa u Auschwitzu, rad našeg protagonista na koncu oslobađa i zdravog razuma svojim ponavljajućim radnjama u ponavljajućim danima na koje se na koncu svodi njegova egzistencija.
Nakić u završnici predstave održi i monolog o četiri načina nošenja sa svakodnevicom, no njihovi opisi nisu dovoljno smisleno artikulirani, a i čine se i izlišnima nakon odličnog tjelesnog dijela predstave koji uključuje elemente pantomime i plesa koji su poruku predstave prezentirali jasnije od njezinog verbaliziranog zaključka. “Ali što ti uopće znaš o tome”, slobodno recite. “Ti si ionako došao na koncert.”
“Ti si ionako došao na koncert”
Ja sam ionako došao na koncert druge polovice dalmatinskog izaslanstva na nedjeljnu pozornicu Močvare. New Gondoliers iz Splita zakazali su nastup nakon predstave u sklopu svoje male turneje koja ih nosi od istoka preko sjevera Hrvatske, a na koju su krenuli na krilima jednog od najljepših diskografskih iznenađenja nove godine, svog “sofomorca” zvanog “Art Cartel” koji me doslovno očarao svojom zaraznom americanom, pametnim tekstovima i melodijama koje se lako uvlače u uho i pod kožu.
No, studijske snimke su jedna stvar, a svaki se bend mora staviti na kušnju i o konačnoj kvaliteti odlučujemo tek kad čujemo kako im materijal zvuči uživo. Gondoliersima smo već bili spremni i malo popustiti s obzirom na to da su na ovaj koncertni niz otišli bez puhača, no nikakvo popuštanje nije bilo potrebno.
Možda sam, zato što je koncert besplatan i na neki način afterthought predstave koja mu je prethodila, očekivao da će ovo biti kraća prezentacija materijala, ali bend je dao sve od sebe i upriličio gotovo dvosatni show s izvedenim cijelim novim albumom i više starih favorita s prvijenca “Escape Town”, a na bisu se čak našlo mjesta i za obradu Johnnyja Casha (“Folsom Prison Blues”) u voklanoj izvedbi gitaristice i klavijaturistice Nine Ipavec.
Breakdancing & Headbutts
Nastup su otvorili s dvije pjesme o gradu, “The City Is Not My Friend” i “Fancy & Rough” koja opsiuje stanje uma bilo kojeg grada na obali, da bi zatim ispalili još i “Late”, te “Broken Record” koja nas je podsjetila da je frontmen Alen Čelić ne samo glumac, glazbenik i pjevač, već i vraški (školovani) plesač kad je u uvodnom dijelu izveo impozantan komad breakdancea kojim je izmamio oduševljene povike od publike koja je dobila na brojnosti do početka koncerta.
Dok su nizali nove pjesme, ali i starije poput “Station Square” i “Parachuter”, pomislio sam na to da imam osjećaj da danas sve više izvođača sanja o tome da napiše hit i nekako se probije izvan svojih krugova, a sve je manje onih koji samo uživaju u kvalitetnom pisanju pjesama kao što to rade New Gondoliers. Ta opuštenost u pristupu posebno sja u pjesmama kao što su “Zinedine Cezanne” koju je Čelić završio tako da je poput svog (polu)naslovnog junaka glavom nokautirao basista Rudija Vučemilovića, kojeg je, jadnog, dopala uloga Marca Materazzija, za sve one čije sjećanje seže do prvenstva iz 2006. godine.
Završnica službenog dijela koncerta pripala je prvoj i zadnjoj pjesmi s “Art Cartela”. Naslovna se skladba pokazala pravim hitom u nekoj potencijalnoj budućnosti u kojoj bi se uši neke brojnije publike otvorile za glazbu Gondoliersa, a grla zborski pjevala s njima frenetični refren: “We’re taking over!” Završna “Wailing Song” sa svojom škripom brodskih dasaka i mračnom atmosferom odlična je za zatvaranje seta, no ni ona nije označila kraj, budući da je uslijedio bis od još čak tri pjesme.
New Gondoliers live test su položili s izvrsnim, a sad nam ne preostaje drugo nego ih dočekati uskoro onegdje u punom sastavu i s još više gledatelja. Super zvuče, imaju stila i, najvažnije od svega, imaju sjajne pjesme u izdašnim količinama. Vrijeme je da njihov kartel preuzme i istaknutiju poziciju na domaćoj glazbenoj sceni.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
