Za razliku od istine, nepravda je svuda oko nas. Gotovo svaki Hrvat koji je ikada otvorio novine ili upalio televiziju ima svoj Dosje X bespoštednih i besramnih zlodjela počinjenih u Lijepoj našoj, pa iako svi volimo misliti da je to nešto što je specifično nama, nepravde ima posvuda, pa tako i na Oscarima.
Američka filmska akademija je kroz svoje 94 godine dodjeljivanja zlatnih kipića, iz kojekakvih razloga, počinila neke teške zločine. Premda će se velike holivudske face samim pogledom na svoj bankovni račun puno lakše utješiti od Braneta kojemu je korumpirani općinski načelnik maznuo i prenamijenio poljoprivredno zemljište u građevinsko ili Marije koja je popušila posao zbog poltrona sa stranačkom iskaznicom, nepravda uvijek boli.
Ususret ovogodišnjoj dodjeli koja će se održati ove nedjelje, gdje su sudeći po raznim indikacijama nepravde i ove godine lako moguće, ovaj članak će se pozabaviti najvećim nepravdama dodjele od 1990. godine naovamo te pokušati što objektivnije procijeniti zbilja prave, onako čiste pljačke u maniri Fimi medije u kojima postoji generalni konsenzus počinjena teških kaznenih djela a ne subjektivni dojmovi jer iako je primjerice potpisniku ovih redaka “There Will Be Blood” punokrvno remek-djelo, to ne znači da je “No Country for Old Men” te godine nezasluženo trijumfirao. Također, članak će se fokusirati samo na nominirane jer su oni koji nisu zaradili niti nominaciju za neku drugu prigodu, te bi se samo o sustavnom zanemarivanju Samuela L. Jacksona kroz godine mogle napisati stranice i stranice teksta.
Postoje određeni pobjednici koji su se u trenutku slavlja činili kao zasluženi pobjednici da bi zatim ostarjeli ružnije i od Kim Novak, dok su drugi gubitnici tek s vremenom dobili na vrijednosti. Za neke su se slavodobitnike ljudi krenuli češati po glavi čim je pročitano njihovo ime iz kuverte, ali ono što je svima zajedničko da je netko bolji i kvalitetniji od njih ostao praznih ruku, baš kao Brane ili Marija.
Najbolji film
Prvo pa muško, jer ovo je kategorija u kojoj je počinjeno više krimena nego li na Viru, a grešnike pronalazimo već prošle godine, jer su bez ikakve dileme “Dune”, ” Drive my Car” i “The Power of the Dog” drastično bolja ostvarenja od limunade zvane “CODA”, ali bi bilo odveć lijeno ne zagledati barem malo dublje u prošlost.
Dobitnik iz 2018. “Green Book” se također nameće kao vrlo solidan izbor, tipično melodramatično i jeftino patetično “feelgood” ostvarenje zbog kojeg je nastradala genijalna “Roma” Alfonsa Cuarona, donekle zahvaljujući forsiranju narativa rasne neravnopravnosti kojim se “Zelena knjiga” bavila, a donekle zahvaljujući tihom hladnom ratu koji Akademija vodi sa streaming servisima.
“Argo” i “The Artist” iz 2011. i 2012. bi inače također bili solidni kandidati međutim treba se priznati da iako je bilo boljih filmova, tih godina konkurencija i nije bila bogzna što. “Shakespeare in Love” bi vjerojatno odnio pobjedu u ovoj kategoriji (bi li se itko tog filma danas sjećao da nije odnio Oscar?) da nije u stvari bizarne situacije gdje su “Saving Private Ryan” i “The Thin Red Line” jednostavno anulirali jedan drugog. I danas je jako teško pravilno valorizirati ta dva ostvarenja, tj. ustvrditi koji je film zapravo bolji, te su na dodjeli 1997. dva velika ratna filma nadrapala jer se Akademija ne znajući koji film od ta dva nagraditi zadovoljila Solomonskim rješenjem – nije nagradila ni jedan.
Da se pita IMDb, odgovor bi zasigurno bila 1994 godina kada je “Forrest Gump” otrčao i prestigao “The Shawshank Redemption”, međutim pobjednik može biti samo jedan. Riječ je o 2006. godini kad je ispred “Brokeback Mountain” slavio “Crash”. Ironično je zapravo kako je ta nagrada samo naštetila ugledu filma kojeg se danas svi samo pamte “kao onaj film koji je nepravedno slavio ispred ‘Brokeback Mountain'” i to s punim pravom.”Crash” je jedva korektan, formulaičan, mediokritetan film koji nije imao što uopće raditi među nominiranima, a kamoli slaviti što se jedino može pripisati tadašnjem političko-ideološkom diskursu, jer kako drugačije objasniti pobjedu takvog kapaštroca ispred zbilja sjajnog filma Anga Leeja koji krasi fina, suptilna režija tajvanskog majstora te realna i dirljiva ljudska priča nošena od reda vrsnim glumačkim izvedbama Jakea Gyllenhaala, Michelle Williams, Anne Hathaway i, naravno, Heatha Ledgera. Iako će slavnog Australca svi uvijek pamtiti kao Jokera, ovo je zapravo uloga u kojoj je prerano preminuli glumac prvi puta pokazao svu raskoš svog talenta.
Najbolja glavna muška uloga
Kategorija u kojoj je moguće bilo i najmanje nepravdi, što je kompliment u rangu najpristojnije osobe u zatvoru, nije toliko obilježena jednim pobjednikom/ gubitnikom već jednim glumcem u globalu – Seanom Pennom. Veliki borac za prava čovjeka, koji u svom privatnom životu lupa žene kao boksačke vreće i koji snima uratke protiv kapitalizma dok u džep sprema po 10 milijuna dolara po filmu, po pitanju se nepravde našao s obje strane.
I dok za svoju najbolju ulogu u karijeri, onu u filmu “Dead Man Walking” nije nagrađen zlatnim kipićem već mu je to te godine đimnuo Nicolas Cage za ulogu pijandure u “Leaving Las Vegas”, Penn je to dvaput nadoknadio, za – iako vrlo kvalitetne – role inferiorne u odnosu na svoje protukandidate. I dok se još može diskutirati je li 2008. za ulogu Milka u istoimenom filmu opravdano slavio ispred Mickeyja Rourkea u “The Wrestler”, teško se može tvrditi da je njegova uloga u “Mystic River” bila bolja od one Billa Murrayja u “Lost in Translation”.
Penn je u svakom slučaju bio uvjerljiv u ulozi očajnog oca, međutim ta uloga nije bila ni po čemu posebna pamtljiva ,nije čak niti izbliza najbolja uloga u filmu već je Penna u svakoj zajedničkoj sceni zasjenio Tim Robbins (koji ga je ironično i režirao u “Dead Man Walking”) dok je Murray u filmu Sofie Coppole ostvario ulogu karijere. Bila je to odluka koja je rasrdila ne samo mnogobrojne fanove već i samog Billa koji je u trenutku kada nije izgovoreno njegovo ime napravio sada već antologijsku facu koja najbolje sumira cijeli taj nemili događaj.
Najbolja glavna ženska uloga
Težak dvoboj dviju vrlo jakih kandidatkinja. Filmu “Shakespeare in Love” će i u ovoj kategoriji zamalo ipak izmaći nagrada. Iako je Gwyneth Paltrow kroz godine pokazala da joj je glumački plafon uloga Pepper Pots u MCU-u, a intelektualni sumanuti elaborati o vibratorima, pobjedu za dlaku ipak uzima Halle Berry. Razlog leži u činjenici što premda je za svoju lako zaboravljivu uloga Paltrow pobijedila neka vrlo ugledna imena kao što su Cate Blanchett i Meryl Streep, one ipak nisu u svojim filmovima ostvarile svoje najbolje uloge dok je Berry na račun bombastičnih naslovnica i lažne progresivnosti kao prva Afroamerikanka (slična sekvenca bi se mogla dogoditi ove godine i sa Michelle Yeoh) slavila ispred Nicole Kidman koja je odigrala svoju daleku najbolju ulogu karijere u filmu “Moulin Rouge”.
O samom filmu Baza Luhrmanna možete misliti što hoćete (ja, recimo, mislim sve najgore) ali Kidman se ne može nikako poreći činjenica kako je u filmu bila jednostavno veličanstvena. Njezina Satine u filmu je bila elegantna i graciozna ali i ranjiva i krhka te se može reći da je Kidman bila toliko dobra u filmu da je možda i dovoljno dobar motiv nekim ljudima za pogledati taj film do kraja, iako meni ni novci onog korumpiranog općinskog načelnika ne bi bili dovoljni. S druge strane Berry je u “Monster’s Ball” jedva prosječna u zaboravljivom filmu kojega ako se itko danas sjeća onda je to vjerojatno samo zbog scena seksa nje i Billy Boba Thorntona.
Najbolja režija
Što je zajedničko Tarantinu, Hitchcocku, Kubricku, Wellesu i Leoneu? Nisu nikada osvojili Oscar za najbolju režiju. Tarantino se morao zadovoljiti sa par njih za scenarije, Hitch počasnim koji je primio preko one stvari, a Kubrick za specijalne efekte, dok preostala dvojica nemaju ni utješnu nagradu. A što je zajedničko stanovitim tipovima kao što su Tom Hooper, Michel Hazanavicius, John. G Avlidsen i Anthony Minghela? E pa oni ga imaju.
Iako bi ovo trebalo biti dovoljno i samo nastaviti sa preostalim nagradama (članak je ionako već predug) postoji jedna godina u kojoj je počinjena gnjusna nepravda naspram ne jednog već dvojice filmskih velikana, jednog tada mladog, potentnog u nastajanju, a drugog već etabliranog kao jednog od najvećih redatelja u povijesti.
Da je život kutija čokolade dokazano je 1994. godina kad je Robert Zemeckis slavio za svoj “Forrest Gump” ispred Quentina Tarantina za “Pulp Fiction” i Krzysztofa Kieslowskog za “Three Colours: Red”, posljednji film iz njegove veličanstvene trilogije boja. Premda ljigav i patetičan igrajući na sigurno brutalno ublaživši krajnje ciničan roman Winstona Grooma, “Forrest Gump” u načelu nije loš film, međutim nije do koljena “Pulp Fictionu” i “Three Colours: Red” za koje će se svi složiti da je riječ o remek djelima sedme umjetnosti, kapitalnim filmskim ostvarenjima dvojice, premda dijametralno suprotnih u svom izričaju, istinskih velikana filma te bi nagrada ili mladom talentu koji dolazi ili renomiranom filmašu u smiraju karijere bila itekako više zaslužena od Zemeckisa koji se danas eto zabavlja sa svojim CGI bljuvotinama.
Najbolje sporedne uloge
Glavna nepravda u ovoj kategoriji ne leži u pobjednicima i gubitnicima i već u nominiranima. Naime, Akademija nema nikakvih pravila koja uloga može biti kategorizirana kao glavna a koja sporedna te se na kraju uvijek ove kategorije svode na taktiziranja gdje koji glumac ili glumica imaju veće šanse osvojiti Oscar, pa bi se s toga ove kategorije komotno mogle nazvati “Najbolje druge glavne uloge” jer uzimajući samo primjer Brada Pitta i njegovog Oscara za film “Once Upon a Time in Hollywood” bi li itko njegovu ulogu u filmu od tri sata u kojemu je on na ekranu barem preko dva, okarakterizirao kao sporednu ili mu je jednostavno mudri agent rekao da pokraj Phoenixa i DiCapria nema nikakve šanse i da je bolje biti prvi u selu negoli zadnji u gradu?
S druge strane ove godine imamo primjer Judda Hirscha za njegovu „trepni i promašit ćeš me“ desetominutnu ulogu pa se postavlja logično pitanje kako obje uloge uopće mogu biti sporedne? Vjerojatno nije najmudrije rješenje ograničiti pojavljivanje na ekranu na tipa pola sata jer bi tek to onda dovelo do raznoraznih malverzacija, montiranja i kemijanja, ali dotad bez ikakvih smjernica kategorije sporednih uloga će uvijek biti gledane s velikom dozom skepse.
Najbolji strani film
Započeli smo ovo putovanje na Viru a završavamo ga na Divljem zapadu. Oscar za najbolji strani film oduvijek prati zloglasna reputacija , pravi kupus od kategorije čiji pobjednici redovito izazivaju zgražanje publike, barem one europske s obzirom da Amerikanci bježe od titlova kao vrag od tamjana. Iako biste gotovo mogli nasumično blebnuti neku godinu i vjerojatno biste pronašli nepravednog pobjednika neki se pobjednici ipak ističu više od ostalih pa krenimo samo odreda nabrajati jer je u ovoj kategoriji i tako oduvijek bila pomrčina zdravog razuma.
Japanski “Departures” je 2008 godine uspio izvesti nešto gotovo nemoguće – pobijediti četiri daleko superiornija filma i na koju točnu foru još uvijek nikome nije jasno. Poljska “Ida” je 2014 uspjela pobijediti tri bolja dok se peti film iz daleke Mauritanije na tom popisu našao pitaj boga zašto. Među trojkom se posebno ističu ruski “Levijatan” i argentinski “Wild Tales” koji pokraj najvećeg festivalskog švercera današnjice Pavela Pawlikovskog nisu imali nikakve šanse.
Danski “In a Better World” je klasično Dogma 95 “ja sam pametniji od svih” izdrkavanje te je Susanne Bier uspjela time natkupiti redateljske titane Iñárritua, Villeneuvea i posebice Yorgosa Lanthimosa čiji je “Dogtooth” jedan od najoriginalnijih i najboljih filmova snimljenih u proteklih 15 godina.
Film koji je toliko opskuran da bi mogao biti posljednje pitanje na milijunašu je njemački “Nowhere in Africa” koji je 2002. uspio pobijediti velikog Finca Akia Kaurismakia i njegov krasan “The Man Without a Past”.
Iako tu ima svega i svačega pobjednik može biti samo jedan te se samo nadam da neću naljutiti drage nam susjede, jer objektivno gledajući, najveća nepravda u ovoj kategoriji dogodila se 2001. godine pobjedom “Ničije zemlje” ispred “Amelie”. Zanemarivši politički i/ili dobrosusjedski senzibilitet, nama dobro poznatu tematiku i sve one „jebeš zemlju bez Oscara“ fore treba biti realan i pošten te reći da je film Danisa Tanovića tek solidan ratni film i ništa više od toga, dok za Amelie vlada gotovo univerzalno mišljenje kako je riječ o modernom klasiku.
I u trenutku proglašenja pobjeda BIH ispred Francuske smatrala se ogromnim iznenađenjem a tek danas se sa dva desetljeća odmaka može reći koliko je to bilo nepravedno jer tko se zaista sjeća “Ničije zemlje”, tko danas taj film više uopće gleda nakon što je cijela pomama oko njega prošla dok je dragulj Jean-Pierrea Jeuneta izdržao zub vremena te je i danas rado gledan.
Hoće li ove godine biti nepravda? Hoće li pobijediti talent ili politikanstvo i jeftine političke poruke? Ako se i dogodi nepravda, hoćemo li to uopće prepoznati ili će neki drugi pametnjaković to prepoznati u nekom članku 2037. godine? Nije jasno. Ali ono što svakako jest jasno da nas u noći sa nedjelje na ponedjeljak čeka jedna od uzbudljivijih dodjela Oscara u posljednjih deset godina. I da nas, naravno, u ponedjeljak na poslu čeka ogromna količina kave i još veći podočnjaci.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
