Nakon dužeg vremena Hrvatsku je opet posjetio instrumetalni beogradski sastav Naked.
Zovu ga još ruralni balkanski funk jazz band, a ono što svira „banatskim jazzom“ i iako je od osnutka 2007. godine koncertno izuzetno aktivan pa je samo u posljednjih deset godina odsvirao više od 600 koncerata i nastupao diljem svijeta; od Čilea do Koreje, te na festivalima poput Colours of Ostrava, EXIT, Red See Jazz Festivala, ACC Festivala i hedlajnirao na WOMEX-u, u Hrvatskoj je nastupio svega par puta dosad u nekim opskurnim prilikama. Dakle, hrvatska publika tek treba otkriti grupu Naked.
Kako sami kažu, ime su uzeli kako bi dočarali ogoljenje svoje duše glazbom u vremenima dok internet nije baš bio toliko popularan. Danas kad se bez interneta ne može, upisivanje riječi „naked“ u tražilicu vodi vas u sasvim drugom smjeru od glazbe. No što se može, nisu Naked usamljeni u prisvajanju imena koje na tražilicama više odmaže, nego što pomaže korisnicima da dođu do njih. Uostalom, oni su stara škola. Bend koji dođe, zakuha i sve baci u trans u dvosatnom nastupu, a poslije će promociju odraditi i dalje onaj najsigurniji promotivni alat; od usta do usta, ili po američki; word of mouth svih zadovoljnika koji su tome prisustvovali.
Emir Fulurija, čovjek koji stoji iza Vrela zvuka, emisije i koncertnog programa kojim agilno dovodi recentne world music aktere u našu malu sredinu, na vrijeme je shvatio da će i u slučaju sastava Naked biti u ulozi ledolomca jer je word of mouth u toj priči nedostatan. Uz to, snašao ga je nakrcani koncertni četvrtak u studenom; Goran Bare i Majke u Boogaloou, Mašinko u Vintageu, pa čak i Nakedu pomalo zvukom srodni Skupljači perja u Saxu, te se odluka da se za Naked ne naplaćuje ulaz u Močvaru pokazala dobrom, jer tko god je bio došao, nije došao na ‘ostatke ponude’ već na izvrstan i uigrani bend raskošnog zvuka i stalno pumpajućeg ritma.
Za to „pumpanje“ su u prvom redu zaslužni basist i perkusionist Branislav Radojković i bubnjar Goran Milošević. Violinistički virtuoz Đorđe Mijušković osim što je solistički briljirao, svojim instrumentom propuštenim kroz pedale s efektima je bez problema stvarao psihodelično ozračje na koje smo obično naviknuti da dolazi iz gitarskih žica, a puhačka sekcija koju su činili Đorđe Kujundžić i Rastko Uzunković imala je na raspolaganju arsenal od klarineta do bariton saksofona, pa je bila u rasponu od onomatopejskoj pjeva ptica do brodske sirene.
Raspon utjecaja Naked čini jedinstvenom pojavom. Kao da su stalno na klackalici između avangardnog jazz izričaja i (često) neparnog Balkan beata koji publiku ekspedira u ozračje neke srpske svadbe. Kao da stalno igraju za raju, ali imaju i taktiku, zbog čega vam je jasno da pred sobom imate umjetnike, a ne sastav za svadbe i sprovode. Možda i kad pomislite da su ušli u sferu sastava za svadbe i sprovode, zapuhne neki klezmer, dub reggae i ‘vjetar’ saharskog bluesa koji vam „izmiču tepih“ taman da vam pomuti tu misao da ste prokljuvili prirodu igre tog sastava.
Da sve ide u dobrom smjeru bilo je jasno već na samom početku koncerta kad se bend obratio publici riječima: „Ima nas taman za dobar koncert“, potpuno ignorirajući onaj običaj dozivanja posjetitelja da priđu bliže. Svatko je bio tamo gdje je osjećao da mu je dobro, a neki opći dojam je da je tijekom nastupa dolazilo sve više ljudi. Nitko nije izlazio, već se sve više prepuštalo ritmu i plesu.
Naked su tako uspjeli i ogoliti emocije prisutnih, posebno prvih redova, svojim zaraznih banatskih jazzom (jer ni ja nemam bolji opis za ono što se događalo na pozornici) koji bi se lako mogao brzo udomaćiti i u našem klupskom životu, a i red je da se za ovakav bend idući put plati upad.