Osim po godinama, članovi grupe skrivene iza kriptičnog naziva ### po svemu spadaju u kasne osamdesete i prvu polovicu devedesetih, vrijeme kada je glasna gitaristička glazba proživljavala svoje najuzbudljivije i najkreativnije dane.
Kako na ranijim izdanjima tako i na nedavno objavljenom dugosvirajućem debiju, sisačka četvorka naizmjenično će vas podsjetiti na noise eksplozije Sonic Youtha ili Albinijevih Rapemana, kompleksne instrumentalne međuigre post-rock titana poput Slint i Mogwai pa čak i slatkastu buku genijalnog manijaka Kevina Shieldsa i njegovih My Bloody Valentine. To je, međutim, tek mali komadić svega što očekuje slušatelja nakon što pritisne tipku ‘play’ i uroni u glasni i brutalni, ali ni u jednom trenutku nelagodni svijet albuma „Nasilno“.
Za otvaranje je odabrana „Jer život je ljepši kada se zaustavi“, petominutni ‘tour de force’ u kojem je možda i ključnu ulogu odigrala postpunkerska dionica na basu, poput ljepila povezujući gitarističke pasaže koji, osim svega navedenog, u sjećanje dozivaju i stoner te post-hardcore velikih Fugazi. Sljedeće dvije skladbe, „Negativ cvijeće“ i „Tamo to ne mogu ovdje to ne želim“, možda su i impresivnije jer postižu veću razinu dramatičnosti kontrastima između, uvjetno rečeno, ortodoksnije alter-rock melodije na gitari i razornih krešenda koja u drugospomenutoj skladbi povremeno ulaze i u sferu metala, ponajprije zahvaljujući bubnju Gorana Nježića.
Sve pred sobom pomeli su i u „Jednom kad tebe ostavim Satano“, donekle bliskoj i radovima zagrebačko-amsterdamskog kulta Gone Bald, dok je „Oprostite, što u taj sumrak pada“ prošarana čestim tiho-glasno i brzo-sporo izmjenama uz fenomenalnu glavnu temu koju svako malo poruše do temelja i grade ispočetka.
Jedina nešto slabija stvar ovdje je „Pretvorivši se u ogradu, prošao sam kroz ogradu“, možda i zbog činjenice da nas, kao uostalom i ostatak albuma, ne uspjeva pripremiti za gotovo dvanaest minuta dugačko finale „Dvanaest boja za nasilje“. U pitanju je skladba koja se razvija postepeno i polako, bazirana na različitim efektima nafilanim gitarama koje kao da im je odsvirao pokojni Glenn Branca, prije nego što implodira u završnici zatvarajući krug još jednim izlaskom u hibrid noisea i post-rocka.
Palac gore svakako zaslužuje i produkcija koju potpisuje basistica Anja Tkalec, poznata iz nekadašnjih Punčki i raznih drugih sastava, i zbog koje „Nasilno“ zvuči jednako ubojito kao albumi velikana nabrojanih u ovom tekstu. Ne samo to, ovih sedam kompozicija bi usporedbe s njihovim uzorima u većini slučajeva izdržalo i po pitanju kvalitete, što je, budimo realni, nešto čime se može pohvaliti jako malo bendova, čak i na svjetskoj razini.
Ocjena: 9/10
(Samizdat, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
