Natrag u garažu: 50 godina od albuma ‘Fun House’ The Stooges i ‘ Back in the USA’ MC5

Kad se pogleda kompletna povijest rocka, moglo bi se ustvrditi kako je zvuk The Stooges i MC5 imao najdalekosežniji domet od svih koji su svoj trag ostavili na kasnije generacije.

MC5 ‘Back in the USA’ i The Stooges ‘Fun House’

Hrvatska radiotelevizija ovih dana prikazuje četverodijelnu dokumentarnu seriju „Punk”. Odmah na početku serije se odbacuje ona već prastara tvrdnja da je punk mrtav. Zapravo, kažu, punk je najživlji i najdugovječniji od svih pravaca rocka. Punk nije ni počeo 1977., koju se obično uzima za prvu godinu punka, niti je umro sa pojavom Joy Divisiona i sličnih bendova koji su već 2-3 godine kasnije dobili etiketu „post-punk“. Punk se ne može definirati u strogim terminima glazbene forme, to je manje bitno, punk bendovi su zvučali različito jedan od drugog. Punk je prije svega stav, a prateći trag tog stava njegov najsnažniji epicentar možemo pronaći u jednoj točki: Detroit, kraj šezdesetih.

Legenda kaže da se hipijevski san iz šezdesetih simbolički ugušio u krvi u prosincu 1969. na festivalu Altamont. Samo nekoliko mjeseci nakon Woodstocka, koji je predstavljao zenit tog sna o slobodi ljubavi, misli i društvenih normi, zanos koji se osjećao na tom festivalu je nestao. U Bijeloj kući je otvoreni protivnik kontrakulture Richard Nixon učvršćivao svoju vlast na kraju prve godine svog prvog mandata, svim protestima unatoč Vijetnamskom ratu se nije nazirao kraj, i svima su još bila svježa sjećanja na ubojstva Che Guevare, Roberta Kennedyja i Martina Luthera Kinga. SAD, a sa njima i Svijet na koji su imali veliki politički i kulturni utjecaj, su ulazili u razdoblje u kojem će mladenačke ideale i optimizam iz prethodne dekade zamijeniti dekadencija i nihilizam.

Soundtrack te promjene došao je iz američkog industrijskog središta čija industrija je propadala. Tijekom šezdesetih auto kompanije su selile svoje pogone iz Detroita i drastično smanjivale broj radnika. Iz besperspektivnosti i očaja predgrađa Detroita na pozornicu je dopuzalo nešto gadno i divlje, MC5 i The Stooges.

MC5 ‘Back In The USA’

Prije 50 godina Beatlesi su se naklonili sa „Let It Be“, a Jimi Hendrix sa „Band of Gypsys“, zašećereni soul Motowna je ustupao mjesto društveno svjesnom i psihodeličnim rockom inspiriranom funku, prve albume objavili su Curtis Mayfield i Funkadelic, Led Zeppelin su postajali najveći bend na svijetu, praćeni ostalim prvacima hard zvuka poput Deep Purple i Black Sabbath, prog-rock je također uzimao maha, kao i nježniji zvuk kantautora poput Jamesa Taylora, a najprodavaniji album 1970. godine, kao i cijelog desetljeća koje je slijedilo bio je „Bridge Over Troubled Waters“ Simona i Garfunkela.

No vodeća onodobna kritičarska pera poput Jona Landaua, Davea Marsha i Lestera Bangsa, bila su kritična prema mainstream rocku koji je po njima postao glomazan, predvidljiv i samodopadan, te je izgubio dodir sa stvarnošću. Za njih su najuzbudljivija izdanja te godine, u kojima su prepoznali budućnost rocka, bili drugi albumi MC5 i The Stooges. Premda je uvriježeno mišljenje da je (skupa sa The Velvet Underground koji su te godine objavili svoj posljednji „pravi“ album sa Lou Reedom, „Loaded“) njihov kasniji utjecaj obrnuto proporcionalan sa pozornošću koju su dobili tijekom svog izvornog postojanja, MC5 i The Stooges su možda bili daleko od mainstream ukusa, no najutjecajniji glazbeni opinion makeri su itekako obraćali pozornost na njih.

Landau je čak i producirao „Back in the USA“ MC5. Mogao je doduše napraviti i bolji posao, no o tome malo kasnije. „Back in the USA“ za MC5 je predstavljao odmak od utjecaja pjesnika i političkog aktivista Johna Sinclaira. Pod Sinclairovim vodstvom MC5 su pozicionirani kao kućni bend njegovih Bijelih pantera, radikalno militantne anti-rasističke organizacije inspirirane Crnim panterama. Sinclair je MC5 vidio kao jedno od sredstava svog „totalnog napada na kulturu iz svih oružja, uključujući rokenrol, drogu i ševu na ulici“. Članovima benda Sinclairovi stavovi su ipak bili malo previše, te su se nakon prvog albuma, kultnog „Kick Out the Jams“razišli s njim.

Na „Back in the USA“ se zato vraćaju mladenačkoj energiji i nevinosti ranog rokenrola. Album omeđuju dvije obrade hitova iz 50ih, „Tutti Frutti“ Little Richarda i naslovna pjesma Chucka Berryja. 28 minuta trajanja albuma raspoređeno je na 11 pjesama, koje pjevaju o tinejdžerskoj požudi i srednjoškolskim plesovima. Dvije pjesme, „American Ruse“ i „Human Being Lawnmower“ su bile tu da pokažu da ipak nisu potpuno zaboravili na protest i turbulentnu situaciju kod kuće i u Vijetnamu. Nakon njih zaključno Chuck Berryjevo slavljenje svega američkog od dugačkih autocesta do džuboksa i hamburgera se može čitati i kroz ironičnu prizmu, no Wayne Kramer je objasnio kako se istovremeno može biti i patriot i kritičan prema svojoj domovini. Za njega i MC5 je utopistički san o boljem društvu, te revolucionaran stav koji se očituje kroz ukazivanje na loše strane društva u kojem netko živi bio „potpuno domoljuban čin“. Nažalost, i 50 godina kasnije većini „domoljuba“ to i dalje nije jasno.

Povratak ranom roknerolu 50ih sigurno je dijelom i zasluga Jona Landaua koji je bio sklon ideologiziranju tog perioda. Članovi benda su kasnije navodno izjavili da je Landau previše gurao njihov zvuk u smjeru koji se njemu sviđao. Drugi problem sa zvukom bio je što je u studiju Wayne Kramer po prvi put odsvirao bas dionice (umjesto basista Michaela Davida), na što nije bio navikao. Zbog toga je rezultat bio iznimno tanak zvuk albuma sa vrlo slabim basom, koji nije na najbolji način predstavljao čitavu zvučnu paletu za koju su MC5 bili sposobni.

Puna zvučna paleta MC5 konačno će doći do izražaja na „High Time“, njihovom najzaokruženijem, finalnom albumu objavljenom iduće godine. No u tom trenutku glazbena industrija za njih već nije marila, drogama potpomognuto stanje unutar benda postalo je kaotično i njihovom vrijeme je iscurilo. Gitarist Fred Sonic Smith će se nakon raspada benda skrasiti u opjevanoj romansi sa Patti Smith koju će prekinuti njegov srčani udar 1994., koji je tri godine ranije bio koban i za pjevača Roba Tynera. Wayne Kramer će pak tijekom 70ih postati sitni gangster i diler, te će biti osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu što će opjevati The Clash u „Jail Guitar Doors“. No nakon izlaska iz zatvora Kramer će polako ustati poput feniksa i postati najaktivniji i najvidljiviji od svih bivših članova MC5 kao solo glazbenik, producent, filmski skladatelj i voditelj američkog ogranka organizacije nazvane baš Jail Guitar Doors koju je pokrenuo Billy Bragg, a koja se bavi osiguravanjem instrumenata i svirki za zatvorenike u britanskim i američkim zatvorima. No ostavimo to sve za neku drugu (usitinu filmsku) priču.

Brze, žestoke pjesme sa „Back in the USA“ (od kojih je jedino donekle odudarala rasna soul-blues balada „Let Me Try“), povratak mitološkoj boljoj prošlosti rokenrola, pa čak i taj plitki, jeftini zvuk albuma su možda i najprecizniji primjer proto-punka, te će se album pokazati kao presudan utjecaj na bendove sa obje strane Atlantika, od Ramonesa, preko The Undertones do Motörheada (recimo rif na „Tonight“ zvuči kao nešto što je Fast Eddie Clark debelim slovima zapisao u svoju kajdanku).Premda dolaze iz istog kraja i vremena kao i MC5, te premda ih se zajedno gura u ladicu garage rocka, nekoliko mjeseci nakon „Back in the USA“ objavljen „Fun House“ The Stoogesa bio je potpuno drugačija zvjerka.

The Stooges ‘Fun House’

Ako je „Back in the USA“ bio povratak nevinosti rokenrola, „Fun House“ je predstavljao gubitak te nevinosti. U odnosu na svoj prvijenac iz prethodne godine, The Stooges na njemu zvuče još oslobođenije od konvencija trajanja, forme kitica i refrena, te sadržaja tekstova klasičnih pop-rock pjesama. Ovog puta 7 pjesama traje preko 36 minuta. Zvuk sastavljen od debelog tutnja ritam sekcije Scott Asheton / Dave Alexander i rifova Roan Ashetona, koji su bili pomalo bluzerski po tonu, no zapravo neusporedivi sa ičim što se moglo čuti prije Stoogesa, zvučao je istovremeno i ekstremno primitivno i progresivno. Točka na i bio je Iggy Pop koji je sa svojim upečatljivim baritonom preko takve podloge poput divlje životinje zatvorene u kavezu zavijao, vrištao, režao i urlao neprocesirane stihove o seksu, drogama i besciljnosti. U svojoj recenziji albuma Dave Marsh je napisao: „Stihovi Stoogesa prenose više realizma, više osjećaja kako je to biti adolescent u Americi nego bilo što što je Bob Dylan ikad napisao“.

Manični, nepopustljivi ritmovi i repetitivni rifovi stvari poput „T.V. Eye“ i „1970“ provocirali su izbacivanje energije kroz hipnotički trans. U potonjoj se po prvi put iznenada pojavljuje saksofon Stevea Mackaya koji se u slobodnoj formi mačuje sa Ashetonovom gitarom, da bi onda u istom dahu prešao u sedmominutnu naslovnu pjesmu u kojoj Iggy između ostalog aludira na biseksualne odnose. „Fun House“ se onda na kraju pretvara u kaos kakofonične buke naslovljen „L.A. Blues“ koji zatvara album. Avangardni jazz u kombinaciji sa primitivnom garažnom podlogom dao je albumu osjećaj improvizirane neposrednosti. Ispoljavanje agresivne energije dolazilo je uz instinktivnu apsorpciju takve muzike, uključujući i stihove. Ništa što je došlo prije The Stoogesa nije zvučalo tako opasno. A možda ni poslije.

Kad se pogleda kompletna povijest rocka, moglo bi se ustvrditi kako je zvuk The Stooges i MC5 imao najdalekosežniji domet od svih koji su svoj trag ostavili na kasnije generacije. Njihov DNA je primjetan od punka 70ih, preko alt-rocka i hardcorea 80ih, grungea i electro punka 90ih, sve do novomilenijskog garage-rock revivala i dalje. Zvuk koji je nastao prije 50 godina, ali nikad nije zvučao kao da ga je pregazilo vrijeme. Redovno izbije na površinu i na mjestima kao što su Rijeka, Ljubljana, Beograd ili Vinkovci.

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X