U studiju Jacka Whitea veličine telefonske govornice, Neil Young je snimio pucketav i šarmantan album obrada koji zvuči kao najpohabanija ploča s police vašeg oca/ujaka/djeda.
Nakon križarskoga rata koji je Neil Young objavio lošoj kvaliteti zvuka u mp3 formatu, a koji je prešao u novu fazu pokretanjem novoga playera nazvanoga Pono, a koji bi trebao omogućiti glazbenim zapisima jednaku kvalitetu onoj koja je postignuta na snimanju u studiju, „A Letter Home“ zvuči kao svojevrsna provokacija: „Ako možete slušati nekvalitetne formate kao što je mp3, zašto ne biste slušali i pucketave zapise koji ne zvuče ništa profinjenije od prosječne snimke Charleya Pattona iz 1920-ih?“.
S druge strane, riječ je o zbirci Youngovih omiljenih pjesama, što starijega, što novijeg datuma, od kojih su neke slavne, a druge pak manje poznate, odsvirane bez mnogo orkestracija. Nešto slično onome što je Rick Rubin snimao s Johnnyjem Cashom na albumima iz American serije, čovjek bi rekao. No, niti je Jack White Rick Rubin, niti je Young Cash. Najbolje se to može iščitati iz „If You Could Read My Mind“ Gordona Lightfoota koji su oba para uvrstili u repertoar. Dok je Rubinova i Cashova verzija besprijekorno čista, savršeno otpjevana i uzvišena, Youngova je bolno iskrena, a glas mu puca u skladu s pucanjem tonskog zapisa, i zvuči kao da će svakoga časa zaplakati.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=6H47jI6xanA[/youtube]
Osim „If You Could Read My Mind“, Young izvodi i „Early Morning Rain“, što Gordona Lightfoota čini najzastupljenijim izvođačem na ovoj ploči uz Willieja Nelsona, čiji su najveći hitovi „Crazy“ i „On The Road Again“ također na albumu. Priča započinje pozivom iz „telefonske govornice“ koji Neil upućuje svojoj pokojnoj majci, a u privitku joj šalje pjesme koje su voljeli slušati u doba njegove mladosti. Nakon toga uvoda slijedi dirljiva izvedba „Changes“ Phila Ochsa, čime započinje šetnja glazbenom poviješću preko Boba Dylana („Girl From the North Country“) i The Everly Brothers („I Wonder If I Care As Much“), do Brucea Springsteena („My Hometown“). No, vrhunac albuma je predivna izvedba „Needle of Death“ Berta Janscha, pjesma o predoziranju heroinom i prethodnica Youngove „The Needle and the Damage Done“, koja koliko god je bolno zvučala u originalu, u Youngovom aranžmanu otkriva nove dubine patnje.
Možda cijeli album nije remek-djelo, ali ova pjesma to svakako jest. Dakle, „A Letter Home“ više je od šačice obrada i više od eksperimenta sa snimanjem tehnologijom starom sedamdesetak godina, a razlog tome ponajviše leži u iskrenosti i nesavršenosti Neilove izvedbe.
Ocjena: 8/10
(Third Man, 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
