Neil Young and Crazy Horse ‘Colorado’ – Ludi Konj ponovno jaše

Povodom današnjeg 74. rođendana Neila Younga donosimo recenziju njegovog aktualnog albuma ‘Colorado’, prve ploče s pratećim sastavom Crazy Horse nakon sedmogodišnje pauze.

Neil Young and Crazy Horse “Colorado”

Bez mnogo dvojbe možemo ustvrditi kako je Neil Young pod stare dane gotovo pretjerano aktivan. Piše knjige, snima filmove, bavi se ekološkim aktivizmom i osmišljavanjem načina da se očuva što kvalitetniji zvuk zapisa glazbe, obajvljuje po barem jedan novi solo album godišnje, kao i naslove iz svoje bogate arhive. U svim tim aktivnostima kao da je pomalo marginalizirao svoj dugovječni prateći sastav Crazy Horse s kojim album nije snimio još od 2012. kada su objavili čak dvije ploče, kolekciju obrada iz davne američke baštine, “Americana”, te dvostruki album “Psychedelic Pill”. Mišljenja kritike po pitanju kvalitete tih izdanja prilično su podijeljena, ali svakako pripadaju samom vrhu Youngovog opusa u novome stoljeću koji je često prošaran često nepotrebnim izdanjima s prolaznom agendom na kojima ga prati ipak bitno slabiji bend Promise of the Real u kojem sviraju sinovi Willieja Nelsona.

Pedeset godina nakon objavljivanja prvog albuma s Crazy Horseom, legendarnog “Everybody Knows This Is Nowhere”, Young ponovno poziva basista Billyja Talbota i bubnjara Ralpha Molinu, a na mjesto gitarista Franka “Poncha” Sampedra angažira starog suradnika, Nilsa Lofgrena, poznatog i po članstvu u E Street Bandu velikoga gazde Brucea Springsteena. Ova ekipa snimila je tako u Stijenjaku “Colorado”, novu zbirku od deset pjesama koja se naslanja na brojne teme kojima se Young bavio i na svojim recentnim izdanjima poput ekologije, ljudskih prava i starosti.

Crazy Horse je oduvijek bio najjači u epskim jamovima kakvi su najvećim dijelom činili i “Psychedelic Pill”, no na “Coloradu” se tek jedna pjesma, dvanaestminutna “She Gave Me Love” može ubrojiti u tu kategoriju. U toj pjesmi Young pomalo pamfletistički suprostavlja zločeste “stare bijelce” (iako priznaje da je i sam star i bijel) koji se trude uništiti Majku Prirodu i mlade ljude koji se zalažu za njezin spas. Nije to ni jedini trenutak na ploči u kojem se predaje aktivističkom sloganotvorstvu, “Rainbow of Color” je također jedna takva pjesma koja zvuči kao neka folk himna iz šezdesetih i štuje različitost Amerikanaca po pitanju rase i seksulane orijentacije.

No, bilo bi pogrešno otpisati cijeli album kao nizanje takvih parola. Ima tu i meditacija o prolaznosti života (“Olden Days”, “Green Is Blue”), onih o braku nadahnutih nedavnim vjenčanjem s glumicom Daryl Hannah (Eternity”, “I Do”), ali i žešćih izlijeva bijesa protiv mašine poput “Shut It Down” ili osobnijeg u “Help Me Lose My Mind”. Uz album je objavljen i mini dokumentarac u kojemu vidimo da je bend i dalje nabrijan na zajednički rad i čini se kako je to uočljivo i na rezultatu, budući da se ploča čini kvalitetnijom od većine Youngovih solo izdanja u posljednje vrijeme iako možda ne doseže onu razinu koju je Neil obećao u najavama, izjavivši kako može stajati uz bok nekim od boljih uradaka Crazy Horsea.

Razlika između Neila Younga i većine “bijelih staraca” njegove generacije koji jednako hiperproduktivno izbacuju materijal u doba kad bi već mogli biti u mirovini jest njegova strast prema temama koje obrađuje, koliko god one nekad neobično zvučale, kao u slučaju električnih automobila ili srdžbe prema Monsantu. Možda rezultat nije uvijek spektakularan, ali Young svojim stavom uspješno prenosi osjećaj urgentnosti tema o kojima piše pjesme i kao takav ostaje i dalje važan igrač i izdržljivi mastodont rock and rolla od kojega još dugo nećemo čuti posljednju riječ.

Ocjena: 7/10

(Reprise, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X