Osim (donekle) nove postave pratećeg sastava, novi album Neila Younga donosi malo toga što bi se moglo prezentirati kao bitno drugačije u odnosu na zvuk po kojemu je poznat u posljednjih četvrt stoljeća.
Ako smo se jučer pišući o novom albumu Vana Morrisona žalili na generalni pad kvalitete njegove glazbe u 21. stoljeću u usporedbi s marerijalom koji je objavljivao prije 50 i više godina, sa sličnom žalopojkom bi mogli nastaviti i u slučaju Neila Younga, premda je on u zadnjih dvadesetak godina ipak imao nešto više (kratkotrajnih) kreativnih bljeskova od svog kolege iz Belfasta.
Youngov recentni rad karakteriziraju teme koje se često usko vezane za politički i ekološki aktivizam, što često pretjerano visi poput oblaka nad tim pjesmama i ne dopušta im da prerastu u nešto više od parola koje pozivaju na akciju. One su više nego često popraćene i sirovim, prljavim lo-fi gitarističkim zvukom koji je postao prisutan kod svih bendova koje bi Neil okupio da ga prate na ovim albumima, bilo da je u pitanju Crazy Horse ili Promise of the Real sa sinovima Willieja Nelsona, ili pak Young sam pili svoj instrument kao što je slučaj bio primjerice na “Le Noise”.
Redovni novi albumi čija kvaliteta oscilira od vrlo dobrih do jedva slušljivih popraćeni su i gomilom arhivskog materijala, kako studijskog, tako i koncertnog, tako da sve što izlazi jedna redakcija poput naše ni s najboljim namjerama ne može pokriti u potpunosti. Ali, eto, trudimo se koliko možemo, pogotovo kad je u pitanju nešto što bi potencijalno mogli biti drugačije i vrijedno osvrta.
Ovom opisu odgovara novi album “Talkin to the Trees” prvenstveno zato što je za nj Neil okupio novi bend koji nosi ime The Chrome Hearts. U njemu su, uz Younga, legendarni session klavijaturist Spooner Oldham iz Muscle Shoals Rhythm Sectiona koji već dugi niz godina surađuje s Youngom; zatim Micah Nelson koji je u međuvremenu postao i redovnim članom Crazy Horsea, te Anthony LoGerfo na bubnjevima. Ipak, iako je u pitanju bend s novim imenom, riječ je o već poznatim licima, a njihov zvuk je i dalje prljav i sirov kao na većini recentnog rada koji potpisuje njihov vođa.
Osim zvuka, “Talking to the Trees” zadržava i aktivistički i špotajući ton, pogotovo na pjesmama poput singla “Lets Roll Again” na kojem Sjedinjene Države pokušava natjerati da počnu proizvoditi električne i ekološki čiste automobile, što je tema kojoj je već ranije posvetio i cijeli album “Fork in the Road” iz 2009. godine.
Ovdje neće propustiti priliku sukobiti se i s Elonom Muskom (“ako si fašist, onda kupi Teslu”), a s ponovnim izborom njegovog neprijatelja Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, naravno da Youngove pjesme opet odišu duhom političke borbe i pobune stvorene da prati prosvjede poput onih koji se upravo održavaju diljem Amerike.
Slušajući “Talkin to the Trees” sjetio sam se prigovora koji je jedan moj poznanik imao na Youngovu ploču “Living With War”, koja je bila usmjerena protiv tadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha, a za koju je ustvrdio da na melodiju gotovo svake od kompozicija koje ga čine može pjevati neku od starijih pjesama iz Neilova kataloga. Ista stvar se (pre)često događa i na “Talkin to the Trees” i to postaje prevelikim problemom za album već prilično rano u preslušavanju.
Spomenuta “Lets Roll Again” tako je doslovni prepjev legendarne himne Woodyja Guthrieja “This Land Is Your Land”, što bi se samo po sebi moglo proglasiti kao djelomično simpatična posveta kad gotovo identničnu melodiju, ovaj put u akustičnom aranžmanu ne bi koristila i “Silver Eagle” koja joj izravno prethodi na albumu. Još više smeta i to što njoj pak prethodi “First Fire of Winter” koja melodijom, aranžmanom i ozračjem praktički prepisuje legendarnu “Helpless” koju je Neil prije 55 godina napisao za Crosby, Stills, Nash & Young, odnosno njihov kultni album “Déjà Vu” iz 1970. godine.
Prvu plovicu novog albuma tako spašava samo “Dark Mirage”, najduža od deset pjesama koja grmi silinom nekadašnjeg Crazy Horsea i znatno podiže zainteresiranost za album nakon prilično generičke “Family Life” koja ga otvara, a čiji se tekst može iščitati kao nepošten prema njegovim bivšim i sadašnjim suprugama, u što možda u ovakvoj recenziji i nije nužno zasad ulaziti.
Među bolji materijal ovdje spada i najavni politički singl “Big Change”, dok je naslovna pjesma, koja je poslužila kao posljednji singl pred objavu ploče, lijepa, i pomalo sentimentalna balada u kojoj autor koristi priliku da spomene starješinu pjesmotvorca Boba Dylana i tako uzvrati za onaj put kad je stariji kolega njemu odao počast u pjesmi “Highlands” s albuma “Time Out of Mind” iz 1997. godine.
Kad smo već kod Dylana, “Movin’ Ahead” zvuči kao jedna od stvari kakvima je Bob znao puniti svoje albume iz osamdesetih (“Trouble” s “Infidels” mi prva pada na pamet), dok završne “Bottle of Love” i “Thankful” ponovno malo smanjuju tenzije ali i dalje prizivaju neke starije albume kao recimo “Harvest Moon”, što je pogotovo slučaj s potonjom.
Vjerojatno je jasno da autor koji izbacuje toliku količinu glazbe mora ponekad hodati već prethodno utabanim putovima, ali zbog toga “Talking to the Trees” neće ostati upamćen kao mnogo više od isprobavanja još jednog novog pratećeg sastava te se neće pretjerano uzdići iznad prosjeka kvalitete koju je Young zacrtao u zadnjih četvrt stoljeća.
Ocjena: 6/10
(The Other Shoe Productions, Inc. / Reprise Records, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
