Neil Young ‘Toast’ i ‘Barn’ – oseka i plima

Dva Youngova izdanja, dva različita stanja.

Neil Young ‘Toast’

Čekalo se 22 godinu da Neil Young i Crazy Horse objave album „Toast“ – album koji sluti kraj jedne veze prije njenog prekida. Donedavno neobjavljeni album Young je najavljivao još od 2008. godine i time podgrijavao emocije svojih obožavatelja, a isti je također bio i prvi najavljen za objavu unutar Special Release Series domene na Neil Young Archives, ali su ga u međuvremenu prestigla izdanja „Hitchhiker“ „Homegrown“.

Te 2000. se čovjek s jednim od najboljih zvukova rock gitare smjestio u Toast studijima u San Franciscu, te tijekom niza live sessiona izbacivao mučninu iz sebe u periodu između albuma „Silver & Gold“ i „Are You Passionate?“ koji je snimio s, također legendarnima, Booker T.-ijem i The M.G.’s-ima. Razlog dosadašnjeg neizlaska albuma „Toast“ možda treba potražiti u ovom posljednjem, kad su Booker T. & The M.G.’s očigledno za Younga bili bolja kuka za izvlačenje iz emotivne krize od Crazy Horsea, s kojim je, usput kazano, odlično poentirao naredne 2003. s objavom maksimalno društveno angažiranog albuma „Greendale“ kojeg je pratio i film.

„Toast“ se iz današnje perspektive čini onim što je bio i u svoje vrijeme – svojevrsni demo poligon za kreiranje onog što je nešto kasnije donio „Are You Passionate?“. Ne moraju se čak ni izuzeti tri dosad neobjavljene pjesme da bi se dobio dojam da nije riječ o zagubljenom biseru izuzetne koncepcije, čega je očigledno bio svih ovih godina svjestan i sam Young. „Toast“ je tako prije kolekcionarski zgoditak u kojem najsnažniji moment donosi posljednja „Boom Boom Boom“, trinaestminutna eskapada u kojoj dominiraju stihovi „Let the Good Times Roll“, ali na prigušen i samoironičan način, kao da je Young na laganoj vatri držao tlak pod poklopcem nedozvoljavajući mu da eksplodira. Kao da je Crazy Horse držao kao napetu pušku neispalivši metak na kraju. Ako posebno volite Youngova duga psihodelična putovanja, na spomenutom ćete osjetiti da je sve odveo u slijepu ulicu iz koje se vjerojatno ni sam nije želio izvući. Album, pak, odlično počne baladom „Quit“ nakon koje vozi glasan i upečatljiv riff „Standing In The Light Of Love“, ali je nakon toga intenzitet u padu i ne izvlači ga ni posljednja „Boom Boom Boom“.

Što se tiče „Toasta“ tu ću stati i iskoristiti prostor za recentni album Neila Younga i Crazy Horsea koji u usporednom testu daje puno bolji rezultat, a to je „Barn“.

Neil Young ‘Barn’

„Barn“ je objavljen na samom kraju 2021. godine i nekako nam je svima u redakciji prošao ispod radara, što zbog gužve oko godišnjih lista, što zbog toga što je na početku 2022. svu medijsku pažnju oko njega isisao Youngov sukob i bojkot Spotifyja zbog podcasta Joea Rogana. Jednostavno kazano; Young aktivist je oteo prostor Youngu umjetniku, pa je „Barn“ ispao kolateralna žrtva sve dok se nedavno u Hrvatskoj nije pojavilo njegovo fizičko izdanje.

Autoru ovih redaka „Barn“ nadmašuje i predpandemijski „Colorado“, također snimljen s bandom Crazy Horse. Nils Lofgren, Billy Talbot, Ralph Molina i dakako Neil Young iskovali su u ambaru djelo koje svojom životnošću prkosi učmalosti dvogodišnje pandemijske realnosti. To je jedan od onih albuma gdje su Young aktivist i Young poeta u divnoj simbiozi, da ne kažem ravnoteži što je uvijek dobitna kombinacija.

Young u posljednje vrijeme zna zastraniti previše u patriotizam i društvenu angažiranost, pa mu lirika zna patiti zbog toga, jer nije baš svaka parola prikladna za uglazbljivanje. No „Barn“ donosi dobar balans. Za razliku od „Toasta“ (oko kojeg se diglo više prašine), „Barn“ odjekuje iskričavo i nadahnuto, dok je zvučna disproporcija između akustičnih komada i reskih elektrificiranih upravo ono što svaki poklonik rocka želi čuti, a to je da kad Young odvali riff da imate osjećaj da se na vas srušila zgrada nakon što ste prethodno pojačali potenciometar kako bi čuli njegov potmuli jecaj u intimnom akustičnom komadu.

Rock and roll Neila Younga i Crazy Horsea je na „Barn“ tako jednostavan, tako moćan i tako ubojit (jer se doima da to svatko može – a u stvarnosti ipak ne može, osim njih). U toj ‘back to basics’ maniri posebno dobro ‘puknu’ „Heading West“, „Canerican“ i „Human Race“ – za album od 10 pjesama i više nego dovoljno. Ali, što bi reklama rekla, to nije sve…

Predzadnja „Welcoma Back“ dolazi kao ona predivna neilyoungovska plima kakvu svaki njegov obožavatelj želi da ga preplavi, utopi u misli i odnese, kad 8:27 ‘službenih’ minuta nije dovoljno, kad želite da traje i traje, kad je Neil Young najveći na svijetu, kad je poput zvijezda na noćnom nebu o kojima u tom trenutku pjeva – vječan, prisutan i sjajan.

U „Welcome Back“ pjeva gotovo u narativnoj, govornoj formi, prigušeno, dok kao predivni kontrast pjesmu ‘pjeva’ njegova gitara kao najglasniji i najpostojaniji fragment pjesme. Kao da je dugom tematskom (ali nesavršenom) solu udahnuo misli koje plutaju onako kako on čujno izmjenjuje echo i reverb efekte dok svira i dok je svaka netremična greška udarca po žicama neopisiva divota nedjeljiva od savršenosti cijelog komada. Na koncu kao da nije dovoljno to što je stari hipik ‘sabio cijeli Woodstock’ u tih 8:27 minuta, već kraj kroz posljednju „Song Of The Season“ dođe kao bis u kojem nas taj isti stari hipik podsjeti da ne zaboravimo na ljubav.

Ima koncerata i koncerataza koje čovjek zažali što nije bio na njima, ali eto može zažaliti što nije bio i u jednom ambaru dok se odvijala ovakva magija.

U konačnici se nikako ne može izvesti zaključak da je stari Young izgubio žicu kad objavljuje ono što nije u prošlosti (s razlogom) želio da se objavi, i tu mislim na „Toast“, jer s druge strane dokazuje da dvadeset godina kasnije i dalje dobro zna kad je s Crazy Horseom uhvatio mojo. Dakle, tko god slučajno pomisli da je „Boom Boom Boom“ vrhunac jednog albuma „Toast“, neka slobodno posluša „Barn“ i uvjeri se da je taj „Boom Boom Boom“ nemjerljiv s onim što je napravio s „Welcome Back“.

Ocjene:

„Toast“: 7/10
„Barn“: 9/10

(Reprise Records / Dancing Bear, 2021. / 2022.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X