U nekoj alternativnoj stvarnosti nemanjin ‘Voodoo Beat’ bio bi plesna bomba uz koju će se ovoga ljeta drmusati i stranci i domaći, a trilogija koja je njegovim izlaskom došla do svog kraja ostala bi upamćena kao jedan od najvažnijih opusa objavljenih na ovim prostorima.
Nažalost, klubovima diljem obale ponovno će odzvanjati neki drugi, puno banalniji, prvoloptaški zvukovi, dok će Luka Šipetić tj. nemanja i dalje ostati ime poznato i važno samo za nekoliko stotina kužera koji neumorno ponavljaju da nikad nismo imali ovako kvalitetnu i raznoliku glazbenu scenu.
Treći album Lukinog benda/alter ega ponovno je zavirio u niz dalekih, iz ovdašnje perspektive bajkovitih dijelova našeg planeta, osluškivao njihove ritmove i melodije te iz njih stvorio psihodelični electro disco čija bi idealna krilatica bila ona stara Giletova ‘igraj vudu’. Klasik Električnog orgazma nisam spomenuo samo zbog podudaranja u naslovu, već i zato što mi „Noćni leptiri“ i „Zle oči“, baš poput „Vudu bluza“, djeluju kao savršeni soundtrack scene iz neke stare epizode Mister Noa u kojoj legendarni pilot prisustvuje mističnoj svetkovini lokalnog stanovništva, svetkovini koja u promatračima istovremeno budi i divljenje i (pokazat će se itekako opravdani) strah od nepoznatog.
Kao i njegovi prethodnici „Tarot Funk“ i „Cosmic Disco“, „Voodoo Beat“ ima priču iza muzike, točnije mit čiji su glavni likovi Orfej i Euridika. To ćete, istini za volju, teško shvatiti bez proučavanja popratnog teksta na nemanjinoj Bandcamp stranici jer stihovi ‘ti javi gdje i ja ću doći’ ili ‘neću smaranje u stanu/imam sto ideja u jednom danu’ baš i ne evociraju pjesnike s lirama, nimfe i čuvare Podzemlja.
U „Atlas Horas“ i najdiskoidnijoj „Korzika“ po prvi sam puta u Šipetićevom vokalu primijetio određene sličnosti s ranim radovima Kande, Kodže i Nebojše. Treba ipak napomenuti kako je taj beogradski bend, barem na počecima, kao polazišnu točku svega uzimao reggae i dub, dok nemanja ne može bez Afrike i njezinih beatova, odnosno Azije s posebnim naglaskom na Kambodžu čijoj je znamenitoj pjevačici Pen Ran odao počast pretvorivši njezinu „Chongban Kour Sne“ u lijepi instrumental „Euridikin ples“.
Tropicalia je također tu u nezanemarivim količinama, kao i dub umetci, ponajprije u „Tropical Sheitan“ spojivoj i sa The Clash u danima kada su često udruživali snage s napušenim čarobnjacima s Jamajke. Samim time, možda najveću novinu donosi nježna hipijevska meditacija „Zov okeana“ koja bi se savršeno uklopila u „If I Could Only Remember My Name“ pokojnog Davida Crosbyja. Svega toga, međutim, u velikoj se mjeri odrekao u završnoj „Opasne igre“, bitno ortodoksnijoj stvari koja mjestimice nalikuje i na Song Killerse te predstavlja najslabijih četiri minute i deset sekundi „Voodoo Beata“.
Krajem prošle godine recenzirao sam četvrti studijski album švedskih čudaka GOAT koji world musicu pristupaju na jednako originalan i inovativan način. Isti ih je učinio bendom prepoznatljivim u okvirima bitno širim od onih rodne im grude, a sličan scenarij, usprkos pesimističnim prognozama s početka ovog teksta, priželjkujem i nemanji.
Ocjena: 9/10
(Samizdat, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
